Preskoči na glavni sadržaj

Top 5

Poznajem puno svećenika, hrvatskih, stranih, franjevaca, salezijanaca, petrovaca i mnogih drugih, i mogu reći da je malo njih koji u svom propovijedanju iznose osobne doživljaje i razmišljanja, borbe i dileme. Sve su to vrsni teolozi koji čovjeka mogu usmjeriti i poučiti, ali ponekad mislim da čovjeku ne vrijede sve te filozofsko-teološke propovijedi, pred kojima se čovjek osjeća melen i nedorasao. Zamisli, ako si vjernik, što bi govorio nepoznatim ljudima da se nađeš u prilici da svjedočiš svoju vjeru? Sigurna sam - pošao bi od svojih vlastitih demona, sumnji i otkrivenja.

Upravo je to razlog zašto su propovijedi don Damira Stojića, studentskog kapelana iz Zagreba, toliko efektne, zašto ih čovjek pamti i nastoji živjeti kad se vrati u ovaj tmurni svijet. Don Damira možete naći u crkvi Sv. Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, a osim tamo, poslušajte ga ako navrati u vaše mjesto jer on održava duhovne obnove za mlade po cijeloj zemlji. Jučer sam ga imala priliku slušati u katoličkoj školi u Šibeniku, gdje sam punila baterije i pokušavala pronaći savjete kako ostati jak u ovim ekonomskim, ali i duhovnim krizama. Don Damirovo svjedočenje pokušat ću ukratko izložiti u današnjem postu, bez osvrta na moje osobne grijehe i prosvijetljenja (jer taj post ne bi imao kraja), jer znam da je puno mojih prijatelja koji će rado pročitati mudrosti ovog simpatičnog sljedbenika don Bosca.


Don Damir, koji je, da se nadovežem na jučerašnji post - također iz Kanade, jučerašnjom obnovom htio je podsjetiti mlade na pet stvari koje bi trebale biti ključne za život jednog katolika, i koje ne bismo trebali spoznati pred smrti, nego bismo trebali živjeti danas. Počeo je priču s opisom događaja koji su se zbili 11. rujna 2001., navodeći kako su ljudi, koji su se nalazili na katovima iznad mjesta udara aviona, u svojim zadnjim minutama nazivali službe spašavanja i svoje najmilije - svi govoreći isto. Umirući čovjek je umirući čovjek, koje god on vjere bio, koliko god on novca imao u banci, gdje god on živio, zato ne čudi da je upravo riječi ljudi u WTC-u - izgovarao i sam Isus na križu. Prva od tih stvari bila je - Bože moj. Don Damir prepričavao je svoj prvi susret sa živim Bogom, navodio euharistijska čuda, kod nas i u svijetu, savjetujući nas da ne koristimo izlike, da pronađemo vremena za živog Boga koji prebiva među nama. Većina nas Bogu poklanja prve ili posljednje pospane trenutke u danu, i Bogu je mila i takva molitva, ali trebali bismo odvojiti dio dana za susret s Bogom. Don Damir govorio je kako svakodnevno šeće Jarunom i moli krunicu te savjetovao da i mi svoj dan isplaniramo tako da se kvalitetno podružimo s Bogom - bilo to kroz razgovor - molitvu, pjevanje (jer u slavljenju prebiva naš Gospodin) ili čitanje Svetog pisma - i to dnevnih čitanja, koje je crkva na taj način smisleno posložila. 
Drugo što su ljudi govorili tog kobnog 11. rujna 2001. bilo je - oprosti. Oprost je ključan da bismo živjeli ispunjeno, da bismo doživjeli Kraljevstvo nebesko. Ponekad se pravdamo da ne možemo oprostiti onima koji su nas povrijedili jer oni oprost od nas nisu tražili, međutim, to je pogrešno, jer oprost trebaš dati bez obzira tražio ga netko od tebe ili ne. Don Damir navodio je mnoge svoje doživljaje susreta s ljudima koji nose teške rane iz prošlosti i koji su stuck in a moment jer nisu oprostili zlostavljanja, psovke, teške riječi, druge povrede. Don Damir podsjetio nas je na riječi iz molitve koju nas je Isus učio, "Oprosti nama duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim", kojima smo postavili kriterij na temelju kojeg će nam se praštati grijesi. Scary thought, zar ne?


Treće što su ljudi u Twin Towers činili jest - zazivanje majki. Don Damir podsjetio nas je da imamo zagovornicu kod Boga na način da razumijemo da savršeni sin, Isus, molbe svoje majke, ne može odbiti. Pričao je o svom ocu Mati i iskazivao zahvalnost na tome što mu je nebeski Otac podario zemaljskog, a zemaljski ga upoznao s nebeskim, navodeći primjere kako se njegov zemaljski otac brinuo za njega, nimalo ne sumnjajući kako će se tek pobrinuti nebeski. Isto tako, savjetovao nam je da se odlučimo moliti dvama svecima zaštitnicima - jednog da odaberemo prema svom imenu ili danu rođenja, a drugoga da odaberemo ovisno o našim potrebama. On je random izabrao svetog Damaza, kojem se, rekavši u šali, nitko ne moli i koji sigurno nestrpljivo kod Boga čeka, a nema čije molitve prenijeti. Crkva štuje mnoge svece, i mnogi od njih su zaboravljeni, ali mi ne smijemo zaboraviti da imamo svoje odvjetnike na nebu.


Gotovo svi ljudi koji su odbrojavali posljednje trenutke nakon udara aviona, tješili su svoju obitelj i prijatelje koji su bili u strahu, panici, znajući da svoje mile više neće vidjeti. Ako živi u skladu s pozivom na svetost (a na svetost smo svi pozvani!), pred smrt čovjeka prožimlje nada. Odjednom on više nema sumnji, nema u njemu straha, samo zna da će sve biti dobro, da će na nebu doživjeti ljubav i radost, što je razlog zašto su mnogi kroz telefonske razgovore svojim dragima, mirnim glasom, poručivali da se ne boje, da će se uskoro u nebu susresti. Nada izvire iz naše čežnje za Bogom, koju nam je don Damir opisao pričom o blizancima u majčinoj utrobi koji shvaćaju da izvan tople maternice zasigurno postoji nešto veće, jer - zašto bi oni inače imali stopala, za što bi im inače služili prsti? Takva jednostavna slika ocrtava čemu čovjek teži - nečemu za što je stvoren.

Posljednje što su nesretni Amerikanci govorili svojim najdražima pred smrt bilo je, već pogađate - volim te. Don Damir nije se zadržavao na teologiji tijela, za koju je stručnjak, dugo, iako je ispričao kako je davno odlučio čuvati se samo za svoju suprugu (za koju je zamišljao da će biti plavuša, Hercegovka, niža od njega), ne znajući da je njegova zaručnica Crkva, nego je htio pojasniti pojam ljubavi. Ljubav je u današnjem svijetu isfurana riječ, svatko je govori, a malo tko zna što ona zaista znači. Bez stručnjih pojašnjenja, don Damir ispričao je kako je ujni, koja se tri godine brinula o teško bolesnom i nepokretnom ujaku, dvorila ga mijenjajući mu pelene, hraneći ga, ne ostavljajući ga ni ne tren, kad je ujak umro, rekao: "Sad se konačno možeš odmoriti", na što mu je ona u šoku odgovorila: "Damire, pa što ti je, pa on je moje sve, ja njega volim!" Isus nam je zapovijedio ljubav: "Ljubite jedni druge kao što vas ja ljubim", a mi, grešni i sebični kakvi jesmo, zaboravljamo kako nas je ljubio. Svojim učenicima služio je, oprao im noge, a kad su ga izdali, zanijekali, prodali, predao se i dao svoj život na križu za njih i za sve nas, koji to, budimo realni, nismo zaslužili. Biste li dali život za prijatelja koji vas je izdao? Biste li svoj život zanemarili i svog života se odrekli samo da bi drugi čovjek živio? To je ljubav, a sve drugo što svijet oko nas naziva ljubavlju samo je loš plagijat ljubavi, nešto krhko i besmisleno. "Nitko nema veće ljubavi od ove: dati život za prijatelje svoje" (Iv 15, 13), a za koga vi dajete svoj život, koga ljubite?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...