Preskoči na glavni sadržaj

Top 5

Poznajem puno svećenika, hrvatskih, stranih, franjevaca, salezijanaca, petrovaca i mnogih drugih, i mogu reći da je malo njih koji u svom propovijedanju iznose osobne doživljaje i razmišljanja, borbe i dileme. Sve su to vrsni teolozi koji čovjeka mogu usmjeriti i poučiti, ali ponekad mislim da čovjeku ne vrijede sve te filozofsko-teološke propovijedi, pred kojima se čovjek osjeća melen i nedorasao. Zamisli, ako si vjernik, što bi govorio nepoznatim ljudima da se nađeš u prilici da svjedočiš svoju vjeru? Sigurna sam - pošao bi od svojih vlastitih demona, sumnji i otkrivenja.

Upravo je to razlog zašto su propovijedi don Damira Stojića, studentskog kapelana iz Zagreba, toliko efektne, zašto ih čovjek pamti i nastoji živjeti kad se vrati u ovaj tmurni svijet. Don Damira možete naći u crkvi Sv. Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu, a osim tamo, poslušajte ga ako navrati u vaše mjesto jer on održava duhovne obnove za mlade po cijeloj zemlji. Jučer sam ga imala priliku slušati u katoličkoj školi u Šibeniku, gdje sam punila baterije i pokušavala pronaći savjete kako ostati jak u ovim ekonomskim, ali i duhovnim krizama. Don Damirovo svjedočenje pokušat ću ukratko izložiti u današnjem postu, bez osvrta na moje osobne grijehe i prosvijetljenja (jer taj post ne bi imao kraja), jer znam da je puno mojih prijatelja koji će rado pročitati mudrosti ovog simpatičnog sljedbenika don Bosca.


Don Damir, koji je, da se nadovežem na jučerašnji post - također iz Kanade, jučerašnjom obnovom htio je podsjetiti mlade na pet stvari koje bi trebale biti ključne za život jednog katolika, i koje ne bismo trebali spoznati pred smrti, nego bismo trebali živjeti danas. Počeo je priču s opisom događaja koji su se zbili 11. rujna 2001., navodeći kako su ljudi, koji su se nalazili na katovima iznad mjesta udara aviona, u svojim zadnjim minutama nazivali službe spašavanja i svoje najmilije - svi govoreći isto. Umirući čovjek je umirući čovjek, koje god on vjere bio, koliko god on novca imao u banci, gdje god on živio, zato ne čudi da je upravo riječi ljudi u WTC-u - izgovarao i sam Isus na križu. Prva od tih stvari bila je - Bože moj. Don Damir prepričavao je svoj prvi susret sa živim Bogom, navodio euharistijska čuda, kod nas i u svijetu, savjetujući nas da ne koristimo izlike, da pronađemo vremena za živog Boga koji prebiva među nama. Većina nas Bogu poklanja prve ili posljednje pospane trenutke u danu, i Bogu je mila i takva molitva, ali trebali bismo odvojiti dio dana za susret s Bogom. Don Damir govorio je kako svakodnevno šeće Jarunom i moli krunicu te savjetovao da i mi svoj dan isplaniramo tako da se kvalitetno podružimo s Bogom - bilo to kroz razgovor - molitvu, pjevanje (jer u slavljenju prebiva naš Gospodin) ili čitanje Svetog pisma - i to dnevnih čitanja, koje je crkva na taj način smisleno posložila. 
Drugo što su ljudi govorili tog kobnog 11. rujna 2001. bilo je - oprosti. Oprost je ključan da bismo živjeli ispunjeno, da bismo doživjeli Kraljevstvo nebesko. Ponekad se pravdamo da ne možemo oprostiti onima koji su nas povrijedili jer oni oprost od nas nisu tražili, međutim, to je pogrešno, jer oprost trebaš dati bez obzira tražio ga netko od tebe ili ne. Don Damir navodio je mnoge svoje doživljaje susreta s ljudima koji nose teške rane iz prošlosti i koji su stuck in a moment jer nisu oprostili zlostavljanja, psovke, teške riječi, druge povrede. Don Damir podsjetio nas je na riječi iz molitve koju nas je Isus učio, "Oprosti nama duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim", kojima smo postavili kriterij na temelju kojeg će nam se praštati grijesi. Scary thought, zar ne?


Treće što su ljudi u Twin Towers činili jest - zazivanje majki. Don Damir podsjetio nas je da imamo zagovornicu kod Boga na način da razumijemo da savršeni sin, Isus, molbe svoje majke, ne može odbiti. Pričao je o svom ocu Mati i iskazivao zahvalnost na tome što mu je nebeski Otac podario zemaljskog, a zemaljski ga upoznao s nebeskim, navodeći primjere kako se njegov zemaljski otac brinuo za njega, nimalo ne sumnjajući kako će se tek pobrinuti nebeski. Isto tako, savjetovao nam je da se odlučimo moliti dvama svecima zaštitnicima - jednog da odaberemo prema svom imenu ili danu rođenja, a drugoga da odaberemo ovisno o našim potrebama. On je random izabrao svetog Damaza, kojem se, rekavši u šali, nitko ne moli i koji sigurno nestrpljivo kod Boga čeka, a nema čije molitve prenijeti. Crkva štuje mnoge svece, i mnogi od njih su zaboravljeni, ali mi ne smijemo zaboraviti da imamo svoje odvjetnike na nebu.


Gotovo svi ljudi koji su odbrojavali posljednje trenutke nakon udara aviona, tješili su svoju obitelj i prijatelje koji su bili u strahu, panici, znajući da svoje mile više neće vidjeti. Ako živi u skladu s pozivom na svetost (a na svetost smo svi pozvani!), pred smrt čovjeka prožimlje nada. Odjednom on više nema sumnji, nema u njemu straha, samo zna da će sve biti dobro, da će na nebu doživjeti ljubav i radost, što je razlog zašto su mnogi kroz telefonske razgovore svojim dragima, mirnim glasom, poručivali da se ne boje, da će se uskoro u nebu susresti. Nada izvire iz naše čežnje za Bogom, koju nam je don Damir opisao pričom o blizancima u majčinoj utrobi koji shvaćaju da izvan tople maternice zasigurno postoji nešto veće, jer - zašto bi oni inače imali stopala, za što bi im inače služili prsti? Takva jednostavna slika ocrtava čemu čovjek teži - nečemu za što je stvoren.

Posljednje što su nesretni Amerikanci govorili svojim najdražima pred smrt bilo je, već pogađate - volim te. Don Damir nije se zadržavao na teologiji tijela, za koju je stručnjak, dugo, iako je ispričao kako je davno odlučio čuvati se samo za svoju suprugu (za koju je zamišljao da će biti plavuša, Hercegovka, niža od njega), ne znajući da je njegova zaručnica Crkva, nego je htio pojasniti pojam ljubavi. Ljubav je u današnjem svijetu isfurana riječ, svatko je govori, a malo tko zna što ona zaista znači. Bez stručnjih pojašnjenja, don Damir ispričao je kako je ujni, koja se tri godine brinula o teško bolesnom i nepokretnom ujaku, dvorila ga mijenjajući mu pelene, hraneći ga, ne ostavljajući ga ni ne tren, kad je ujak umro, rekao: "Sad se konačno možeš odmoriti", na što mu je ona u šoku odgovorila: "Damire, pa što ti je, pa on je moje sve, ja njega volim!" Isus nam je zapovijedio ljubav: "Ljubite jedni druge kao što vas ja ljubim", a mi, grešni i sebični kakvi jesmo, zaboravljamo kako nas je ljubio. Svojim učenicima služio je, oprao im noge, a kad su ga izdali, zanijekali, prodali, predao se i dao svoj život na križu za njih i za sve nas, koji to, budimo realni, nismo zaslužili. Biste li dali život za prijatelja koji vas je izdao? Biste li svoj život zanemarili i svog života se odrekli samo da bi drugi čovjek živio? To je ljubav, a sve drugo što svijet oko nas naziva ljubavlju samo je loš plagijat ljubavi, nešto krhko i besmisleno. "Nitko nema veće ljubavi od ove: dati život za prijatelje svoje" (Iv 15, 13), a za koga vi dajete svoj život, koga ljubite?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Serijal: Ljeto (1)

Kad kroz suncem obasjanu lelujavu koprenu morske pjene, pomiješanu s kremom za sunčanje koja pluta na površini, ugledam prste svoje ruke, učini mi se da mi je koža naborana, stara kuliko svit. Vinem ruke iz vode, da vratim tijelo u postojeće stanje, pa opet u nevjerici vrnem dlanove u taj vremenski bezdan. Zašto mi se ljeti čini da vrijeme brže prolazi? Misli mi se uskovitlaju pa se sjetim želatinastog morskog oraha koji se, u stanju rastresenosti, vraća u stanje larve, ljutita što se ne mogu tako lako i ja vratiti u djetinjstvo - jer sad sam mama, dežurni žandar, ne mogu biti dite - i već je prošlo nekoliko minuta, nepovratno. Dok tako razmišljam, djeca se oko mene veselo prskaju ("Mama, vidi ovo, mama, vidi me!..."), a na obrazima mi se stvara melazma pa se pitam je li krivo more, sunce ili tek hormonalne promjene, pitam se koliko sam još ovdje, na ovom mjestu (na ovom svijetu) i zašto se, dovraga, ne mogu opustiti, zašto se ne mogu odmoriti, a svi kažu da je ovo godišnji ...

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

Feels something like summertime

Inače me ne biste živu uhvatili na odjelu ljubića u knjižari, ali htjedoh pokloniti knjigu popularne Lily King nećakinji kojoj sam nekoć poklanjala knjige iz serijala Jenny Han (doduše, ne znam je li ih čitala). Pretpostavljam da srednjoškolke uživaju u takvoj vrsti guilty pleasura (iako ne bih znala u čemu uživaju, jer, mogli ste zaključiti, moja nećakinja i nije najpričljiva tinejdžerica na planeti), a osim toga, ove godine je "Herc ljubavnik" Lily King bio u konkurenciji za Women’s Prize for Fiction - biti u društvu s autoricama kao što su Ann Patchett, Margaret Atwood, Toni Morisson, Maggie O'Farrell, Zadie Smith i Elizabeth Strout ipak bi ju trebalo izdvojiti iz bazena prosječnih spisateljica ljubavnih romana. "Herc ljubavnik" roman je suvremene fikcije fokusiran na ljubavni trokut, a troje studenata, koji se upoznaju na kolegiju pjesništva 17. stoljeća, predstavlja vrhove trokuta. Sam je uzorni student koji spava sa svetim Augustinom i svetim Pavlom kraj k...