Preskoči na glavni sadržaj

Jedna karta za jučer, molim!

Koliko puta ste poželjeli putovati kroz vrijeme?
Koliko god me mučila neizvjesnost života, ipak ne bih željela znati što me čeka, možda to ne bih mogla podnijeti, možda bih od straha od neizbježnog učinila drastične promjene u svom životu, koje bi, istina, mogle biti i dobre za mene, ali bi sigurno rezultirale i kolateralnim žrtvama.
Kad je čovjek usamljen, hrani se lijepim uspomenama, koje su u mislima, koliko god puta proživljene, uvijek nove, svježe. Zamislite da imate mogućnost vratiti se u prošlost i proživjeti ponovno prve poljupce, najzanimljivije razgovore, najtoplije zagrljaje – ne biste li se bojali da je sva njihova ljepota u tome što se nikada neće ponoviti?

Nama, koji živimo na početku 21. stoljeća (i nismo opsjednuti Doctor Who-om) zasigurno će Rachel McAdams postati sinonim za putovanje kroz vrijeme jer u svakom filmu na tu temu u posljednjih nekoliko godina glumi upravo ona. I da bude gore, ona, jadna ne bila, nikada ne putuje kroz vrijeme, nego uvijek utjelovljuje ženicu vremenskim putnicima.
Knjigu Amerikanke Audrey Niffenegger, Žena vremenskog putnika, prema kojoj je 2009. snimljen istoimeni film, kupila sam poklon bonom u osječkom Algoritmu za vrijeme studija. Progutala sam je u jednom danu i emocionalno se iscrpila – neprestano me tjerala da preispitujem svoju ljubavnu vezu – jesu li naše duše sazdane od istoga, bismo li u svakom vremenu težili jedno drugome, jesmo li dovoljno snažni da udaljenost, vremenska ili prostorna, ne utječe na nas? Niffenegger je, pokušavajući izvući se kaosa koji su za sobom ostavile propale veze, skrojila priču o Clare i Henryju, i dok knjiga ima romantični, melodramski, prizvuk, filmska priča teče presporo, a gledatelj više ne može razabrati tko je tko, young Henry, old Henry…više se ne zna tko putuje, a tko ne.


Bit će da se film nije svidio ni Rachel McAdams jer je lani dala novu šansu putovanju kroz vrijeme - u filmu About time, autora filmova Love actually i Notting hill. Ipak, zvijezda filma je Domhnall Gleeson, Irac koji je svojevremeno glumio i jednog od Weasleya u Harryju Potteru, a otac mu je glumac koji je oživio Alastora Moodyja (Harry Potter frikuša – nemojte zamjeriti). On glumi mladog Tima, nesretnika u stilu Hugh Granta u Notting hillu, koji ne uspijeva zadobiti pažnju ženskog roda čak ni kad mu otac otkrije da muškarci u njihovoj obitelji mogu putovati kroz vrijeme. Tim odrasta u odvjetnika, a putovanje kroz vrijeme pomaže mu da parnicu nikada ne izgubi te da naposljetku osvoji djevojku svojih snova u nekoliko pokušaja. Za razliku od mračnog i pomalo napornog The time traveler's wife, About time je slatki i duhoviti romantični film za svakog tko se pita što bi promijenio u svom životu da mu se za to pruži prilika – kao stvoren za ove valentinovske dane, pogotovo ako uzmete u obzir studiju jednog američkog sveučilišta u kojoj su pametnjakovići zaključili da gledanje romantičnih komedija u paru, i razgovor o njima, spašava ljubavnu vezu baš poput odlaska u bračno savjetovalište.

Primjedbe

  1. Harry Potter frik <3
    About time mi je baš drag film, idealan za šuškanje pod dekicom i zajedničko gledanje :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...