Preskoči na glavni sadržaj

Jedna karta za jučer, molim!

Koliko puta ste poželjeli putovati kroz vrijeme?
Koliko god me mučila neizvjesnost života, ipak ne bih željela znati što me čeka, možda to ne bih mogla podnijeti, možda bih od straha od neizbježnog učinila drastične promjene u svom životu, koje bi, istina, mogle biti i dobre za mene, ali bi sigurno rezultirale i kolateralnim žrtvama.
Kad je čovjek usamljen, hrani se lijepim uspomenama, koje su u mislima, koliko god puta proživljene, uvijek nove, svježe. Zamislite da imate mogućnost vratiti se u prošlost i proživjeti ponovno prve poljupce, najzanimljivije razgovore, najtoplije zagrljaje – ne biste li se bojali da je sva njihova ljepota u tome što se nikada neće ponoviti?

Nama, koji živimo na početku 21. stoljeća (i nismo opsjednuti Doctor Who-om) zasigurno će Rachel McAdams postati sinonim za putovanje kroz vrijeme jer u svakom filmu na tu temu u posljednjih nekoliko godina glumi upravo ona. I da bude gore, ona, jadna ne bila, nikada ne putuje kroz vrijeme, nego uvijek utjelovljuje ženicu vremenskim putnicima.
Knjigu Amerikanke Audrey Niffenegger, Žena vremenskog putnika, prema kojoj je 2009. snimljen istoimeni film, kupila sam poklon bonom u osječkom Algoritmu za vrijeme studija. Progutala sam je u jednom danu i emocionalno se iscrpila – neprestano me tjerala da preispitujem svoju ljubavnu vezu – jesu li naše duše sazdane od istoga, bismo li u svakom vremenu težili jedno drugome, jesmo li dovoljno snažni da udaljenost, vremenska ili prostorna, ne utječe na nas? Niffenegger je, pokušavajući izvući se kaosa koji su za sobom ostavile propale veze, skrojila priču o Clare i Henryju, i dok knjiga ima romantični, melodramski, prizvuk, filmska priča teče presporo, a gledatelj više ne može razabrati tko je tko, young Henry, old Henry…više se ne zna tko putuje, a tko ne.


Bit će da se film nije svidio ni Rachel McAdams jer je lani dala novu šansu putovanju kroz vrijeme - u filmu About time, autora filmova Love actually i Notting hill. Ipak, zvijezda filma je Domhnall Gleeson, Irac koji je svojevremeno glumio i jednog od Weasleya u Harryju Potteru, a otac mu je glumac koji je oživio Alastora Moodyja (Harry Potter frikuša – nemojte zamjeriti). On glumi mladog Tima, nesretnika u stilu Hugh Granta u Notting hillu, koji ne uspijeva zadobiti pažnju ženskog roda čak ni kad mu otac otkrije da muškarci u njihovoj obitelji mogu putovati kroz vrijeme. Tim odrasta u odvjetnika, a putovanje kroz vrijeme pomaže mu da parnicu nikada ne izgubi te da naposljetku osvoji djevojku svojih snova u nekoliko pokušaja. Za razliku od mračnog i pomalo napornog The time traveler's wife, About time je slatki i duhoviti romantični film za svakog tko se pita što bi promijenio u svom životu da mu se za to pruži prilika – kao stvoren za ove valentinovske dane, pogotovo ako uzmete u obzir studiju jednog američkog sveučilišta u kojoj su pametnjakovići zaključili da gledanje romantičnih komedija u paru, i razgovor o njima, spašava ljubavnu vezu baš poput odlaska u bračno savjetovalište.

Primjedbe

  1. Harry Potter frik <3
    About time mi je baš drag film, idealan za šuškanje pod dekicom i zajedničko gledanje :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e