Preskoči na glavni sadržaj

Jedna karta za jučer, molim!

Koliko puta ste poželjeli putovati kroz vrijeme?
Koliko god me mučila neizvjesnost života, ipak ne bih željela znati što me čeka, možda to ne bih mogla podnijeti, možda bih od straha od neizbježnog učinila drastične promjene u svom životu, koje bi, istina, mogle biti i dobre za mene, ali bi sigurno rezultirale i kolateralnim žrtvama.
Kad je čovjek usamljen, hrani se lijepim uspomenama, koje su u mislima, koliko god puta proživljene, uvijek nove, svježe. Zamislite da imate mogućnost vratiti se u prošlost i proživjeti ponovno prve poljupce, najzanimljivije razgovore, najtoplije zagrljaje – ne biste li se bojali da je sva njihova ljepota u tome što se nikada neće ponoviti?

Nama, koji živimo na početku 21. stoljeća (i nismo opsjednuti Doctor Who-om) zasigurno će Rachel McAdams postati sinonim za putovanje kroz vrijeme jer u svakom filmu na tu temu u posljednjih nekoliko godina glumi upravo ona. I da bude gore, ona, jadna ne bila, nikada ne putuje kroz vrijeme, nego uvijek utjelovljuje ženicu vremenskim putnicima.
Knjigu Amerikanke Audrey Niffenegger, Žena vremenskog putnika, prema kojoj je 2009. snimljen istoimeni film, kupila sam poklon bonom u osječkom Algoritmu za vrijeme studija. Progutala sam je u jednom danu i emocionalno se iscrpila – neprestano me tjerala da preispitujem svoju ljubavnu vezu – jesu li naše duše sazdane od istoga, bismo li u svakom vremenu težili jedno drugome, jesmo li dovoljno snažni da udaljenost, vremenska ili prostorna, ne utječe na nas? Niffenegger je, pokušavajući izvući se kaosa koji su za sobom ostavile propale veze, skrojila priču o Clare i Henryju, i dok knjiga ima romantični, melodramski, prizvuk, filmska priča teče presporo, a gledatelj više ne može razabrati tko je tko, young Henry, old Henry…više se ne zna tko putuje, a tko ne.


Bit će da se film nije svidio ni Rachel McAdams jer je lani dala novu šansu putovanju kroz vrijeme - u filmu About time, autora filmova Love actually i Notting hill. Ipak, zvijezda filma je Domhnall Gleeson, Irac koji je svojevremeno glumio i jednog od Weasleya u Harryju Potteru, a otac mu je glumac koji je oživio Alastora Moodyja (Harry Potter frikuša – nemojte zamjeriti). On glumi mladog Tima, nesretnika u stilu Hugh Granta u Notting hillu, koji ne uspijeva zadobiti pažnju ženskog roda čak ni kad mu otac otkrije da muškarci u njihovoj obitelji mogu putovati kroz vrijeme. Tim odrasta u odvjetnika, a putovanje kroz vrijeme pomaže mu da parnicu nikada ne izgubi te da naposljetku osvoji djevojku svojih snova u nekoliko pokušaja. Za razliku od mračnog i pomalo napornog The time traveler's wife, About time je slatki i duhoviti romantični film za svakog tko se pita što bi promijenio u svom životu da mu se za to pruži prilika – kao stvoren za ove valentinovske dane, pogotovo ako uzmete u obzir studiju jednog američkog sveučilišta u kojoj su pametnjakovići zaključili da gledanje romantičnih komedija u paru, i razgovor o njima, spašava ljubavnu vezu baš poput odlaska u bračno savjetovalište.

Primjedbe

  1. Harry Potter frik <3
    About time mi je baš drag film, idealan za šuškanje pod dekicom i zajedničko gledanje :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...