Preskoči na glavni sadržaj

Jedna karta za jučer, molim!

Koliko puta ste poželjeli putovati kroz vrijeme?
Koliko god me mučila neizvjesnost života, ipak ne bih željela znati što me čeka, možda to ne bih mogla podnijeti, možda bih od straha od neizbježnog učinila drastične promjene u svom životu, koje bi, istina, mogle biti i dobre za mene, ali bi sigurno rezultirale i kolateralnim žrtvama.
Kad je čovjek usamljen, hrani se lijepim uspomenama, koje su u mislima, koliko god puta proživljene, uvijek nove, svježe. Zamislite da imate mogućnost vratiti se u prošlost i proživjeti ponovno prve poljupce, najzanimljivije razgovore, najtoplije zagrljaje – ne biste li se bojali da je sva njihova ljepota u tome što se nikada neće ponoviti?

Nama, koji živimo na početku 21. stoljeća (i nismo opsjednuti Doctor Who-om) zasigurno će Rachel McAdams postati sinonim za putovanje kroz vrijeme jer u svakom filmu na tu temu u posljednjih nekoliko godina glumi upravo ona. I da bude gore, ona, jadna ne bila, nikada ne putuje kroz vrijeme, nego uvijek utjelovljuje ženicu vremenskim putnicima.
Knjigu Amerikanke Audrey Niffenegger, Žena vremenskog putnika, prema kojoj je 2009. snimljen istoimeni film, kupila sam poklon bonom u osječkom Algoritmu za vrijeme studija. Progutala sam je u jednom danu i emocionalno se iscrpila – neprestano me tjerala da preispitujem svoju ljubavnu vezu – jesu li naše duše sazdane od istoga, bismo li u svakom vremenu težili jedno drugome, jesmo li dovoljno snažni da udaljenost, vremenska ili prostorna, ne utječe na nas? Niffenegger je, pokušavajući izvući se kaosa koji su za sobom ostavile propale veze, skrojila priču o Clare i Henryju, i dok knjiga ima romantični, melodramski, prizvuk, filmska priča teče presporo, a gledatelj više ne može razabrati tko je tko, young Henry, old Henry…više se ne zna tko putuje, a tko ne.


Bit će da se film nije svidio ni Rachel McAdams jer je lani dala novu šansu putovanju kroz vrijeme - u filmu About time, autora filmova Love actually i Notting hill. Ipak, zvijezda filma je Domhnall Gleeson, Irac koji je svojevremeno glumio i jednog od Weasleya u Harryju Potteru, a otac mu je glumac koji je oživio Alastora Moodyja (Harry Potter frikuša – nemojte zamjeriti). On glumi mladog Tima, nesretnika u stilu Hugh Granta u Notting hillu, koji ne uspijeva zadobiti pažnju ženskog roda čak ni kad mu otac otkrije da muškarci u njihovoj obitelji mogu putovati kroz vrijeme. Tim odrasta u odvjetnika, a putovanje kroz vrijeme pomaže mu da parnicu nikada ne izgubi te da naposljetku osvoji djevojku svojih snova u nekoliko pokušaja. Za razliku od mračnog i pomalo napornog The time traveler's wife, About time je slatki i duhoviti romantični film za svakog tko se pita što bi promijenio u svom životu da mu se za to pruži prilika – kao stvoren za ove valentinovske dane, pogotovo ako uzmete u obzir studiju jednog američkog sveučilišta u kojoj su pametnjakovići zaključili da gledanje romantičnih komedija u paru, i razgovor o njima, spašava ljubavnu vezu baš poput odlaska u bračno savjetovalište.

Primjedbe

  1. Harry Potter frik <3
    About time mi je baš drag film, idealan za šuškanje pod dekicom i zajedničko gledanje :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...