Preskoči na glavni sadržaj

Moj najdraži vrtlari

Ponukana jučerašnjom duhovnom obnovom i pričom o pozivima ljubavi 11. rujna 2001, i porukom koju sam zatekla na svojoj bočici Jane (btw, kampanju su totalno ukrali osječkoj udruzi Breza!), danas ću ponoviti riječi Marcela Prousta: "Budimo zahvalni ljudima koji nas čine sretnima. Oni su dražesni vrtlari koji čine da naše duše cvijetaju." Iako je dio života proveo u krevetu, izoliran plutom od svijeta, pateći od astme i živeći sa starcima, zbog čega bi danas bio proglašen luzerom, ovaj mamin sin bio je i izuzetno duhovit i mudar čovjek.


Često si pomišljam da bismo Marcel i ja danas mogli biti najbolji prijatelji. Razumijem kako je odreći se užurbanog života i danima biti usamljen, razumijem da mu je bilo teško pronaći neku sitnicu koja ga veseli, i da se u pisanju želio pronaći, kad već u svijetu nije imao priliku.

Sjetim se njegovih ljupkih riječi kad mi je teško, a neki mi prijatelj u pravom trenutku pošalje poruku ili me nazove. Sjetim se svih ljudi koji čine moj život ljepšim i koje bih voljela zagrliti češće.

Ovaj tjedan zahvalna sam na kolegici koja svakodnevno uz kavu riješava moje emocionalne slomove. Lijepo je što postojiš!

Zahvalna sam na djevojci kojoj sam, iako je uopće ne poznajem, niti imamo ikojeg zajedničkog prijatelja, pozvala na dejt u nadi da ćemo pronaći zajedničke teme. Sretna sam jer je ona pristala i jer smo sate provele pričajući o životu u Šibeniku, filmovima i drugim stvarima koje nas vesele. Taj mi je dejt zaista uljepšao tjedan!

Zahvalna sam na bivšoj kolegici koja me se, iako me nije vidjela dvije godine, sjeti iako je tek postala majka i ima pune ruke posla.

Zahvalna sam na kolegici koja je ovaj tjedan našla vremena za mene i išla sa mnom u kazalište. 

Zahvalna sam na prijateljicama s kojima ću putovati na susret katoličke mladeži u Dubrovnik, jer ne postoje osobe s kojima bih radije prošetala Stradunom! Road triiiiip! Jedva čekam!


Zahvalna sam na mojoj prvoj prijateljici, koju volim kao sestru, u čiju ljubav i potporu nikada ne sumnjam, i koja me razveseljava kad mi whatsappom šalje slike svoga sinčića kojeg bismo trebali prekrstiti u Smiley!

Zahvalna sam na djevojci, kod koje najviše volim osjećaj za pravdu, koja će svjedočiti najljepšem danu u mom životu, i biti moja desna ruka za rješavanje w-day dilema.

Zahvalna sam na prijateljici koja je sa mnom plakala i čije suze neću nikada zaboraviti jer je to nešto najljepše što je itko za mene napravio.

Zahvalna sam na prijateljici kojoj još pišem pisma i kojoj uvijek mogu sve reći.

Zahvalna sam na "francuskinji" u belom Zagreb gradu koja mi je najdraže biće na svijetu i koja me uvijek ohrabri i inspirira.

Zahvalna sam na pustolovnoj prijateljici koja putuje u Den Haag odraditi posao i za čije prijateljstvo ne strahujem ni kada nas milje razdvajaju. Goede reis!

Zahvalna sam na svima koji nemaju pametnijeg posla, pa čitaju moj blog :)

Zahvalna sam na roditeljima koji me nepotrebno zivkaju pet puta na dan, samo da me pitaju kako sam i jesam li jela.

Zahvalna sam na sestrama koje me često naživciraju, ali koje su ipak najoriginalnije, najzabavnije i najpametnije sestre na svijetu!
Zahvalna sam na mom dragome s kojim dane odbrojavam do našeg vjenčanja.

Najzahvalnija sam jer mi je Bog omogućio da budem dio njihovih života i kroz ovaj tjedan - kad su me se svi ti ljudi sjetili, kad sam im bila u mislima, baš kao što su i oni meni. Ja sam bogata žena!

Istina, PMS se približava, recepte s kolačima skrivam od očiju, ali osjećaje ispoljavam sve u šesnaest, pa nemojte zamjeriti. Ovo je homage svima koje volim. A vi ostali, koje još nisam upoznala - danas recite svojim vrtlarima da ih volite, i budite zahvalni što vam uljepšavaju dušu!

Primjedbe

  1. :))))))) Lijep post i metafora o vrtlarima :)

    A meni najdraže vrtlarice su Rosemary & Thyme :)))

    OdgovoriIzbriši
  2. Nice :) Dank je wel :) I'm thankful 4 u 2 :) :*

    P.S. malo čituckam tvoje postove sad, uhvatih par minuta. :) Sve lajkam, neke bih i komentirala, ali jednostavno nemam kad. Sad upijam sve što si napisala.

    Šaljem pusu :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e