Preskoči na glavni sadržaj

Šetnja jedne šinjorine

Ima dana kad se baš osjećam kao tuđinac. Teta u pošti me nazove šinjorinom i ja ostanem iznenađena, iako je to već stoti put da me netko ovdje  tako nazove - pa gdje sam to ja? Hodam putem s posla i najčešće ne susretnem baš niti jednu osobu koju poznajem, što je meni, koja potječem iz mjesta gdje susjedi ulaze u kuću bez kucanja, uvijek deprimirajuće. Probudim se i čujem neko čudno glasanje - ne, to nisu vrapci koji se gnijezde u maminoj magnoliji, to su galebovi koji su se spustili među brodice u mom novom kvartu. Mom kvartu? Brodice? Whaaaaat?! Međutim, onih dana kad pročitam kolumnu dežurnog lokalnog gunđala, iliti novinara, koji se spustio iz Zagreba i koji inspiraciju pronalazi u onom najgorem u Šibeniku, onda shvatim da ja i nisam nužno najgora vrsta furešte, shvatim da volim ovaj grad - barem dovoljno da se osjećam napadnuto kad ga netko vrijeđa. Whaaat, whaaaat?


Slika 1. Parkić ispred crkve Gospe vanka grada s pogledom na šibensku poljanu i Hrvatsko narodno kazalište

Ovaj uvaženi gospon ne zna niti imena šibenskih ulica, a smatra se pozvanim svitovati sve oko sebe. Istina, ni Šibenčani ne znaju imena ulica (jer za sve imaju 'nadimak'), a ja za te kale nisam emocionalno vezana - uz njih ne vežem nikakve uspomene, ali, proučavajući povijest Šibenika, naučila sam da nedostatak iskustva odrastanja u Šibeniku ili nedostatak znanja notornih informacija o građanima ovog grada, i nije ključan da bih zavoljela ovaj grad. 

 Slika 2. Masna ulica

Zagrepčanin s početka priče zaključio je da su svi Šibenčani - ne malograđani, nego seljačine kojima se život svodi na tračanje drugih suseljana. Ne znam s kim se taj sirotan druži, ali savjetovala bih mu da promijeni društvo. 

Slika 3. Crkva svetog Duha

 Slika 4. Nadvratnik u Pribislavićevoj ulici

Ovdje nemam puno prijatelja, štoviše, mogu ih nabrojati na prste jedne ruke, ali niti jednom od njih bit života nisu uvrede i klevete izrečene na račun drugih. Ne sumnjam, ima takvih Šibenčana, ima takvih Osječana, ma ima takvih Našičana i Zagrepčanina, ali takvi mi ljudi ne trebaju. Ako slučajno Šibenčani generalno jesu takvi, onda se danas smatram posebno sretnom jer sam ja pronašla baš izuzetke u ovom gradu.
 Slika 5. Gotička kuća na Meduliću na kojoj su uklesane mjere kojim su se koristili trgovci na ondašnjoj tržnici

 Slika 6. Kalelarga

 Slika 7. Trg Republike Hrvatske

Osim toga, što se mene tiče, ovdje ne živi onaj čovik šta je prevarija ženu, niti ona štraca koja se zaposlila priko veze, nije me briga ko su ti mater i ćaća, niti gdje oni stoju - za mene ovdje stanuje kralj Krešimir, Juraj Dalmatinac, Faust Vrančić, Dražen Petrović, Majka Klara Žižić, Juraj Šižgorić, Vice Vukov, Arsen Dedić, Špiro Guberina, Maksim Mrvica. Sve te talente odgojio je šibenski kamen, pa tko sam onda ja da ga ne volim? Zato, danas, u inat svim zanovijetalima, uživajte u virtualnoj šetnji pustim šibenskim ulicama.


  Slika 8. Riva

Slika 9. Katedrala svetog Jakova

 Slika 10. Dolac - moj novi kvart

 Slika 11. Dolac - pogled na šibenski most i gradsku plažu Banj, i parkiralište

 Slika 12. Dolac - toranj crkve svetog Križa

 Slika 13. Dolac - kuća Vinka Nikolića, hrvatskog emigrantskog pisca, pjesnika, književnog kritičara i novinara

 Slika 14. Dolac - crkva svetog Križa, poznata po raspelu koje je doplutalo morem, pa kasnije prokrvarilo

 Slika 15. Pogled iz moje spavaće sobe

Primjedbe

  1. Super si ovo napisala, slažem se sa svakom riječi :) I mislim da nas smeta ista kolumna, totalno je uvredljiva i prikazuje nas sve ko zadrte debile... definitivno materijal za iduću kavu :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...