Preskoči na glavni sadržaj

Šetnja jedne šinjorine

Ima dana kad se baš osjećam kao tuđinac. Teta u pošti me nazove šinjorinom i ja ostanem iznenađena, iako je to već stoti put da me netko ovdje  tako nazove - pa gdje sam to ja? Hodam putem s posla i najčešće ne susretnem baš niti jednu osobu koju poznajem, što je meni, koja potječem iz mjesta gdje susjedi ulaze u kuću bez kucanja, uvijek deprimirajuće. Probudim se i čujem neko čudno glasanje - ne, to nisu vrapci koji se gnijezde u maminoj magnoliji, to su galebovi koji su se spustili među brodice u mom novom kvartu. Mom kvartu? Brodice? Whaaaaat?! Međutim, onih dana kad pročitam kolumnu dežurnog lokalnog gunđala, iliti novinara, koji se spustio iz Zagreba i koji inspiraciju pronalazi u onom najgorem u Šibeniku, onda shvatim da ja i nisam nužno najgora vrsta furešte, shvatim da volim ovaj grad - barem dovoljno da se osjećam napadnuto kad ga netko vrijeđa. Whaaat, whaaaat?


Slika 1. Parkić ispred crkve Gospe vanka grada s pogledom na šibensku poljanu i Hrvatsko narodno kazalište

Ovaj uvaženi gospon ne zna niti imena šibenskih ulica, a smatra se pozvanim svitovati sve oko sebe. Istina, ni Šibenčani ne znaju imena ulica (jer za sve imaju 'nadimak'), a ja za te kale nisam emocionalno vezana - uz njih ne vežem nikakve uspomene, ali, proučavajući povijest Šibenika, naučila sam da nedostatak iskustva odrastanja u Šibeniku ili nedostatak znanja notornih informacija o građanima ovog grada, i nije ključan da bih zavoljela ovaj grad. 

 Slika 2. Masna ulica

Zagrepčanin s početka priče zaključio je da su svi Šibenčani - ne malograđani, nego seljačine kojima se život svodi na tračanje drugih suseljana. Ne znam s kim se taj sirotan druži, ali savjetovala bih mu da promijeni društvo. 

Slika 3. Crkva svetog Duha

 Slika 4. Nadvratnik u Pribislavićevoj ulici

Ovdje nemam puno prijatelja, štoviše, mogu ih nabrojati na prste jedne ruke, ali niti jednom od njih bit života nisu uvrede i klevete izrečene na račun drugih. Ne sumnjam, ima takvih Šibenčana, ima takvih Osječana, ma ima takvih Našičana i Zagrepčanina, ali takvi mi ljudi ne trebaju. Ako slučajno Šibenčani generalno jesu takvi, onda se danas smatram posebno sretnom jer sam ja pronašla baš izuzetke u ovom gradu.
 Slika 5. Gotička kuća na Meduliću na kojoj su uklesane mjere kojim su se koristili trgovci na ondašnjoj tržnici

 Slika 6. Kalelarga

 Slika 7. Trg Republike Hrvatske

Osim toga, što se mene tiče, ovdje ne živi onaj čovik šta je prevarija ženu, niti ona štraca koja se zaposlila priko veze, nije me briga ko su ti mater i ćaća, niti gdje oni stoju - za mene ovdje stanuje kralj Krešimir, Juraj Dalmatinac, Faust Vrančić, Dražen Petrović, Majka Klara Žižić, Juraj Šižgorić, Vice Vukov, Arsen Dedić, Špiro Guberina, Maksim Mrvica. Sve te talente odgojio je šibenski kamen, pa tko sam onda ja da ga ne volim? Zato, danas, u inat svim zanovijetalima, uživajte u virtualnoj šetnji pustim šibenskim ulicama.


  Slika 8. Riva

Slika 9. Katedrala svetog Jakova

 Slika 10. Dolac - moj novi kvart

 Slika 11. Dolac - pogled na šibenski most i gradsku plažu Banj, i parkiralište

 Slika 12. Dolac - toranj crkve svetog Križa

 Slika 13. Dolac - kuća Vinka Nikolića, hrvatskog emigrantskog pisca, pjesnika, književnog kritičara i novinara

 Slika 14. Dolac - crkva svetog Križa, poznata po raspelu koje je doplutalo morem, pa kasnije prokrvarilo

 Slika 15. Pogled iz moje spavaće sobe

Primjedbe

  1. Super si ovo napisala, slažem se sa svakom riječi :) I mislim da nas smeta ista kolumna, totalno je uvredljiva i prikazuje nas sve ko zadrte debile... definitivno materijal za iduću kavu :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e