Preskoči na glavni sadržaj

Šetnja jedne šinjorine

Ima dana kad se baš osjećam kao tuđinac. Teta u pošti me nazove šinjorinom i ja ostanem iznenađena, iako je to već stoti put da me netko ovdje  tako nazove - pa gdje sam to ja? Hodam putem s posla i najčešće ne susretnem baš niti jednu osobu koju poznajem, što je meni, koja potječem iz mjesta gdje susjedi ulaze u kuću bez kucanja, uvijek deprimirajuće. Probudim se i čujem neko čudno glasanje - ne, to nisu vrapci koji se gnijezde u maminoj magnoliji, to su galebovi koji su se spustili među brodice u mom novom kvartu. Mom kvartu? Brodice? Whaaaaat?! Međutim, onih dana kad pročitam kolumnu dežurnog lokalnog gunđala, iliti novinara, koji se spustio iz Zagreba i koji inspiraciju pronalazi u onom najgorem u Šibeniku, onda shvatim da ja i nisam nužno najgora vrsta furešte, shvatim da volim ovaj grad - barem dovoljno da se osjećam napadnuto kad ga netko vrijeđa. Whaaat, whaaaat?


Slika 1. Parkić ispred crkve Gospe vanka grada s pogledom na šibensku poljanu i Hrvatsko narodno kazalište

Ovaj uvaženi gospon ne zna niti imena šibenskih ulica, a smatra se pozvanim svitovati sve oko sebe. Istina, ni Šibenčani ne znaju imena ulica (jer za sve imaju 'nadimak'), a ja za te kale nisam emocionalno vezana - uz njih ne vežem nikakve uspomene, ali, proučavajući povijest Šibenika, naučila sam da nedostatak iskustva odrastanja u Šibeniku ili nedostatak znanja notornih informacija o građanima ovog grada, i nije ključan da bih zavoljela ovaj grad. 

 Slika 2. Masna ulica

Zagrepčanin s početka priče zaključio je da su svi Šibenčani - ne malograđani, nego seljačine kojima se život svodi na tračanje drugih suseljana. Ne znam s kim se taj sirotan druži, ali savjetovala bih mu da promijeni društvo. 

Slika 3. Crkva svetog Duha

 Slika 4. Nadvratnik u Pribislavićevoj ulici

Ovdje nemam puno prijatelja, štoviše, mogu ih nabrojati na prste jedne ruke, ali niti jednom od njih bit života nisu uvrede i klevete izrečene na račun drugih. Ne sumnjam, ima takvih Šibenčana, ima takvih Osječana, ma ima takvih Našičana i Zagrepčanina, ali takvi mi ljudi ne trebaju. Ako slučajno Šibenčani generalno jesu takvi, onda se danas smatram posebno sretnom jer sam ja pronašla baš izuzetke u ovom gradu.
 Slika 5. Gotička kuća na Meduliću na kojoj su uklesane mjere kojim su se koristili trgovci na ondašnjoj tržnici

 Slika 6. Kalelarga

 Slika 7. Trg Republike Hrvatske

Osim toga, što se mene tiče, ovdje ne živi onaj čovik šta je prevarija ženu, niti ona štraca koja se zaposlila priko veze, nije me briga ko su ti mater i ćaća, niti gdje oni stoju - za mene ovdje stanuje kralj Krešimir, Juraj Dalmatinac, Faust Vrančić, Dražen Petrović, Majka Klara Žižić, Juraj Šižgorić, Vice Vukov, Arsen Dedić, Špiro Guberina, Maksim Mrvica. Sve te talente odgojio je šibenski kamen, pa tko sam onda ja da ga ne volim? Zato, danas, u inat svim zanovijetalima, uživajte u virtualnoj šetnji pustim šibenskim ulicama.


  Slika 8. Riva

Slika 9. Katedrala svetog Jakova

 Slika 10. Dolac - moj novi kvart

 Slika 11. Dolac - pogled na šibenski most i gradsku plažu Banj, i parkiralište

 Slika 12. Dolac - toranj crkve svetog Križa

 Slika 13. Dolac - kuća Vinka Nikolića, hrvatskog emigrantskog pisca, pjesnika, književnog kritičara i novinara

 Slika 14. Dolac - crkva svetog Križa, poznata po raspelu koje je doplutalo morem, pa kasnije prokrvarilo

 Slika 15. Pogled iz moje spavaće sobe

Primjedbe

  1. Super si ovo napisala, slažem se sa svakom riječi :) I mislim da nas smeta ista kolumna, totalno je uvredljiva i prikazuje nas sve ko zadrte debile... definitivno materijal za iduću kavu :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...