Preskoči na glavni sadržaj

High i low jedne ljubavi

Veljača je, mačke vrište, iz izloga vrebaju crvena srdašca, čokolade su na akcijama, ruže su skuplje no ikada, a world wide web je pun filmskih preporuka za recesijsko Valentinovo provedeno na kauču. Na broju jedan popisa romantičnih filmova je Notebook, o kojem sam i sama ovisna, a slijede ga P.S. I love you, Pretty woman, Dirty dancing, Casablanca ili The way we were. Istina, sve su to lijepi filmovi i rado ih pogledam, ali se uvijek u ovo doba zapitam zašto meni najljepšu ljubavnu priču nikada ne uvrštavaju u te valentinovske filmove. Teško je za povjerovati, znam, ali da, čak je i meni, ovisnici o romantičnim komedijama, nekada muka od cmoljavih poljubaca glumaca između kojih nema kemije i nerealnih priča koje se događaju samo u Hollywoodu. 

Upravo zato, bez konkurencije, omiljeni ljubavni film mi je The story of us. Gledala sam ga 1999. godine s prijateljicom na tvrdim stolicama našičkog Doma kulture - bile smo klinke i nismo shvaćale bit, samo smo se klebarile na slušajući probleme tog običnog para čiju priču su ispričali fenomenalni Michelle Pfeiffer i Bruce Willis. 


Katie i Ben muž su i žena koji više ne mogu izdržati težinu problema i svađa koje se nekontrolirano ponavljaju u njihovoj kući, pa jednog ljeta odluče poći svatko svojim putem. Razdvojeni, pokušavaju nastaviti sa svojim životom, ali ružne uspomene gorkog su okusa i svaki njihov ponovni susret završi cikom i vikom iako se čini kao da su bespomoćni jedno bez drugoga. Vječna zlopamtila i tvrdoglavci, u kojima se tako lako mogu pronaći, naučili su me da svaki dan, i svaka ljubav, ima svoj high, i ima svoj low te da osoba savršeno skrojena za tebe ne postoji. Na tebi je samo da odlučiš jesi li spreman voljeti tog čovjeka koji i tebe voli nesavršenog kakav jesi i jesi li dovoljno snažan da se ne osvrćeš, nego da život gradiš, korak po korak naprijed, na vašim najboljim danima.


Film je pun prelijepih momenata, a najdraži mi je posljednji kadar na koji uvijek ridam, bez obzira što sam ga vidjela već tisuću puta. Ako vam je ovaj film slučajno promaknuo, pogledajte ga ovog Valentinovo ili kad se posvađate s dečkom/curom. Nakon The story of us, zaboravit ćete svaku svađu, a hladna stopala koja vas dodiruju ispod popluna imat će ljekoviti značaj.

Primjedbe

  1. Ja ga isto obožavam, gledala sam ga valjda desetak puta već :) Moja omiljena ljubavna priča je Doručak kod Tiffanyja, ne mogu si pomoći, nema riječi kojima bi opisala koliko ga volim i koliko plačem pred kraj kad ona po kiši traži mačku...

    OdgovoriIzbriši
  2. I ja ga volim, ali ne kao ljubavnu priču, nekako se više poistovjećujem s parovima u kojima nitko nije pretty woman ili eskort :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...