Preskoči na glavni sadržaj

High i low jedne ljubavi

Veljača je, mačke vrište, iz izloga vrebaju crvena srdašca, čokolade su na akcijama, ruže su skuplje no ikada, a world wide web je pun filmskih preporuka za recesijsko Valentinovo provedeno na kauču. Na broju jedan popisa romantičnih filmova je Notebook, o kojem sam i sama ovisna, a slijede ga P.S. I love you, Pretty woman, Dirty dancing, Casablanca ili The way we were. Istina, sve su to lijepi filmovi i rado ih pogledam, ali se uvijek u ovo doba zapitam zašto meni najljepšu ljubavnu priču nikada ne uvrštavaju u te valentinovske filmove. Teško je za povjerovati, znam, ali da, čak je i meni, ovisnici o romantičnim komedijama, nekada muka od cmoljavih poljubaca glumaca između kojih nema kemije i nerealnih priča koje se događaju samo u Hollywoodu. 

Upravo zato, bez konkurencije, omiljeni ljubavni film mi je The story of us. Gledala sam ga 1999. godine s prijateljicom na tvrdim stolicama našičkog Doma kulture - bile smo klinke i nismo shvaćale bit, samo smo se klebarile na slušajući probleme tog običnog para čiju priču su ispričali fenomenalni Michelle Pfeiffer i Bruce Willis. 


Katie i Ben muž su i žena koji više ne mogu izdržati težinu problema i svađa koje se nekontrolirano ponavljaju u njihovoj kući, pa jednog ljeta odluče poći svatko svojim putem. Razdvojeni, pokušavaju nastaviti sa svojim životom, ali ružne uspomene gorkog su okusa i svaki njihov ponovni susret završi cikom i vikom iako se čini kao da su bespomoćni jedno bez drugoga. Vječna zlopamtila i tvrdoglavci, u kojima se tako lako mogu pronaći, naučili su me da svaki dan, i svaka ljubav, ima svoj high, i ima svoj low te da osoba savršeno skrojena za tebe ne postoji. Na tebi je samo da odlučiš jesi li spreman voljeti tog čovjeka koji i tebe voli nesavršenog kakav jesi i jesi li dovoljno snažan da se ne osvrćeš, nego da život gradiš, korak po korak naprijed, na vašim najboljim danima.


Film je pun prelijepih momenata, a najdraži mi je posljednji kadar na koji uvijek ridam, bez obzira što sam ga vidjela već tisuću puta. Ako vam je ovaj film slučajno promaknuo, pogledajte ga ovog Valentinovo ili kad se posvađate s dečkom/curom. Nakon The story of us, zaboravit ćete svaku svađu, a hladna stopala koja vas dodiruju ispod popluna imat će ljekoviti značaj.

Primjedbe

  1. Ja ga isto obožavam, gledala sam ga valjda desetak puta već :) Moja omiljena ljubavna priča je Doručak kod Tiffanyja, ne mogu si pomoći, nema riječi kojima bi opisala koliko ga volim i koliko plačem pred kraj kad ona po kiši traži mačku...

    OdgovoriIzbriši
  2. I ja ga volim, ali ne kao ljubavnu priču, nekako se više poistovjećujem s parovima u kojima nitko nije pretty woman ili eskort :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...