Preskoči na glavni sadržaj

High i low jedne ljubavi

Veljača je, mačke vrište, iz izloga vrebaju crvena srdašca, čokolade su na akcijama, ruže su skuplje no ikada, a world wide web je pun filmskih preporuka za recesijsko Valentinovo provedeno na kauču. Na broju jedan popisa romantičnih filmova je Notebook, o kojem sam i sama ovisna, a slijede ga P.S. I love you, Pretty woman, Dirty dancing, Casablanca ili The way we were. Istina, sve su to lijepi filmovi i rado ih pogledam, ali se uvijek u ovo doba zapitam zašto meni najljepšu ljubavnu priču nikada ne uvrštavaju u te valentinovske filmove. Teško je za povjerovati, znam, ali da, čak je i meni, ovisnici o romantičnim komedijama, nekada muka od cmoljavih poljubaca glumaca između kojih nema kemije i nerealnih priča koje se događaju samo u Hollywoodu. 

Upravo zato, bez konkurencije, omiljeni ljubavni film mi je The story of us. Gledala sam ga 1999. godine s prijateljicom na tvrdim stolicama našičkog Doma kulture - bile smo klinke i nismo shvaćale bit, samo smo se klebarile na slušajući probleme tog običnog para čiju priču su ispričali fenomenalni Michelle Pfeiffer i Bruce Willis. 


Katie i Ben muž su i žena koji više ne mogu izdržati težinu problema i svađa koje se nekontrolirano ponavljaju u njihovoj kući, pa jednog ljeta odluče poći svatko svojim putem. Razdvojeni, pokušavaju nastaviti sa svojim životom, ali ružne uspomene gorkog su okusa i svaki njihov ponovni susret završi cikom i vikom iako se čini kao da su bespomoćni jedno bez drugoga. Vječna zlopamtila i tvrdoglavci, u kojima se tako lako mogu pronaći, naučili su me da svaki dan, i svaka ljubav, ima svoj high, i ima svoj low te da osoba savršeno skrojena za tebe ne postoji. Na tebi je samo da odlučiš jesi li spreman voljeti tog čovjeka koji i tebe voli nesavršenog kakav jesi i jesi li dovoljno snažan da se ne osvrćeš, nego da život gradiš, korak po korak naprijed, na vašim najboljim danima.


Film je pun prelijepih momenata, a najdraži mi je posljednji kadar na koji uvijek ridam, bez obzira što sam ga vidjela već tisuću puta. Ako vam je ovaj film slučajno promaknuo, pogledajte ga ovog Valentinovo ili kad se posvađate s dečkom/curom. Nakon The story of us, zaboravit ćete svaku svađu, a hladna stopala koja vas dodiruju ispod popluna imat će ljekoviti značaj.

Primjedbe

  1. Ja ga isto obožavam, gledala sam ga valjda desetak puta već :) Moja omiljena ljubavna priča je Doručak kod Tiffanyja, ne mogu si pomoći, nema riječi kojima bi opisala koliko ga volim i koliko plačem pred kraj kad ona po kiši traži mačku...

    OdgovoriIzbriši
  2. I ja ga volim, ali ne kao ljubavnu priču, nekako se više poistovjećujem s parovima u kojima nitko nije pretty woman ili eskort :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...