Preskoči na glavni sadržaj

Family tree 101

Oduvijek mi se sviđao citat "What we do in life, echoes in eternity", i bez obzira je li ga izrekao Russell Crowe ili Marko Aurelije ili netko treći, ovaj citat može nam svima poslužiti kao premisa za život - bila ta eternity Vječnost u koju vjerujemo kao vjernici ili vječnost kao jako dugo vremensko razdoblje. No, žive li ljude doista tako da će jeka njihovog života biti čujna i nakon nekoliko godina? Kažu mi da dramatiziram kad kažem da moje odluke utječu, ne samo na mene, nego i na sve one koji će se, nadam se, roditi iza mene, i od mene. To što radim imat će utjecaj i na moje potomke, a to gdje sada živim možda će imati utjecaj i na potomke mojih potomaka. Svaka odluka koju donesemo, svaki odustanak, svaki trud, svako slovo koje napišemo, svaka riječ koju izgovorimo prouzročit će butterfly efekt. Da, treba živjeti kao da ti je svaki dan posljednji, iskoristiti dan itd, ali treba uzeti u obzir i da čovjek treba biti koristan čovječanstvu kako bi ono napredovalo, i kako bi oni koji će se tek roditi Zemlju zatekli u stanju prikladnom za život.
 
 
O čemu ja to trabunjam - pitate se? Ma samo sam gledala još jednu epizodu emisije "Who do you think you are", ovaj put onu s Jim Sheldon Cooper Parsonsom. Ako niste s njom upoznati, emisija je to koja poznatim osobama otkriva tajne njihovog podrijetla, prati njihovo rodoslovno stablo i vodi ih gdje god se to stablo ukorijenilo. Tako je Jim Parson otkrio (spoiler alert!) da je njegov šukunšukunšukunšukundjed bio arhitekt Luja XVI, da je stanovao kraj Versaillesa, gradio predivne crkve te se družio s Benjaminom Franklinom i Johnom Adamsom! Wow! Isto tako, otkrio je da je njegov šukundjed bio liječnik koji je liječio razne zarazne bolesti, proučavao njihove uzroke i bio iznimno cijenjen u svojoj maloj zajednici. Ponavljam - wow! Uslijed divnih otkrića, Jim je pucao od ponosa te povezivao osobine svoga oca i samoga sebe s osobinama tim izvanrednim ljudima koji su bili značajni za svoju zajednicu i čovječanstvo općenito, jer krv nije voda, a ja sam se raspekmezila od sreće zbog Jima. Možda je to drugim ljudima nebitno, ali obiteljske priče oduvijek su mi bile zanimljivi izvor inspiracije. Kad mi je teško, sjetim se upravo ljudi u mojoj obitelji koji su preživjeli ratne strahote, koji su se ukrcavali na velike brodove, otkrivali nova prostranstva, izgradili obitelj ondje gdje je za nju bilo kruha - bili hrabri i mudri. Možda nisu bili umjetnici, niti znanstvenici, nisu bili predsjednici, niti su krojili zakone, ali iskrojili su moju obitelj i mene kakva jesam danas. Mi, ljudi, egoistični smo i uspjehe želimo pripisati samima sebi, ali istina jest da su za mnoge naše pobjede zaslužni upravo naši geni i sve priče koje su naši stari prenosili s koljena na koljeno na buduće naraštaje, i to je ono na što me "Who do you think you are" podsjeti svaki put.
 
 
Izvanredna je to emisija koja se prikazuje godinama u Velikoj Britaniji i SAD-u i koja ljude potiče da otkriju svoje korijene, ali i žive dostojno sjećanja. Zaista je nevjerojatno koliko je toga zapisano i koliko toga nam može poslužiti kao motivacija za susret sa životnim poteškoćama. Informacije u Hrvatskoj možda nisu u toj mjeri sačuvane kao u Americi, ali svakome tko želi istražiti svoje rodoslovno stablo, savjetujem da pođe od župnih ureda i gradskih arhiva, u kojima čame informacije o ljudima koji su nekoć hodali ulicama kojima možda i vi svakodnevno koračate, a čije prezime možda dijelite. Možda ta osoba nije bila dobar uzor, nego je poslužila kao upozorenje svim članovima obitelji koji su je nasljedili, a možda je uvelike slična vama, možda imate isti nos, ili istu tvrdoglavost. Možda ćete otkriti da u sebi imate pohranjenu snagu koje ranije niste bili svjesni. Zato vam danas preporučujem - istražite svoje obiteljsko stablo, zabilježite podatke o skoro zaboravljenim članovima obitelji, slušajte djedove i bake pažljivije kada pričaju o vremenima kada su oni bili mladi, jer, sve ono što su vaši preci radili u životu, još uvijek odzvanja u vječnosti.
 
 Žene od kojih sam potekla i ja, početkom 20. stoljeća u jednom slavonskom selu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...