Preskoči na glavni sadržaj

Family tree 101

Oduvijek mi se sviđao citat "What we do in life, echoes in eternity", i bez obzira je li ga izrekao Russell Crowe ili Marko Aurelije ili netko treći, ovaj citat može nam svima poslužiti kao premisa za život - bila ta eternity Vječnost u koju vjerujemo kao vjernici ili vječnost kao jako dugo vremensko razdoblje. No, žive li ljude doista tako da će jeka njihovog života biti čujna i nakon nekoliko godina? Kažu mi da dramatiziram kad kažem da moje odluke utječu, ne samo na mene, nego i na sve one koji će se, nadam se, roditi iza mene, i od mene. To što radim imat će utjecaj i na moje potomke, a to gdje sada živim možda će imati utjecaj i na potomke mojih potomaka. Svaka odluka koju donesemo, svaki odustanak, svaki trud, svako slovo koje napišemo, svaka riječ koju izgovorimo prouzročit će butterfly efekt. Da, treba živjeti kao da ti je svaki dan posljednji, iskoristiti dan itd, ali treba uzeti u obzir i da čovjek treba biti koristan čovječanstvu kako bi ono napredovalo, i kako bi oni koji će se tek roditi Zemlju zatekli u stanju prikladnom za život.
 
 
O čemu ja to trabunjam - pitate se? Ma samo sam gledala još jednu epizodu emisije "Who do you think you are", ovaj put onu s Jim Sheldon Cooper Parsonsom. Ako niste s njom upoznati, emisija je to koja poznatim osobama otkriva tajne njihovog podrijetla, prati njihovo rodoslovno stablo i vodi ih gdje god se to stablo ukorijenilo. Tako je Jim Parson otkrio (spoiler alert!) da je njegov šukunšukunšukunšukundjed bio arhitekt Luja XVI, da je stanovao kraj Versaillesa, gradio predivne crkve te se družio s Benjaminom Franklinom i Johnom Adamsom! Wow! Isto tako, otkrio je da je njegov šukundjed bio liječnik koji je liječio razne zarazne bolesti, proučavao njihove uzroke i bio iznimno cijenjen u svojoj maloj zajednici. Ponavljam - wow! Uslijed divnih otkrića, Jim je pucao od ponosa te povezivao osobine svoga oca i samoga sebe s osobinama tim izvanrednim ljudima koji su bili značajni za svoju zajednicu i čovječanstvo općenito, jer krv nije voda, a ja sam se raspekmezila od sreće zbog Jima. Možda je to drugim ljudima nebitno, ali obiteljske priče oduvijek su mi bile zanimljivi izvor inspiracije. Kad mi je teško, sjetim se upravo ljudi u mojoj obitelji koji su preživjeli ratne strahote, koji su se ukrcavali na velike brodove, otkrivali nova prostranstva, izgradili obitelj ondje gdje je za nju bilo kruha - bili hrabri i mudri. Možda nisu bili umjetnici, niti znanstvenici, nisu bili predsjednici, niti su krojili zakone, ali iskrojili su moju obitelj i mene kakva jesam danas. Mi, ljudi, egoistični smo i uspjehe želimo pripisati samima sebi, ali istina jest da su za mnoge naše pobjede zaslužni upravo naši geni i sve priče koje su naši stari prenosili s koljena na koljeno na buduće naraštaje, i to je ono na što me "Who do you think you are" podsjeti svaki put.
 
 
Izvanredna je to emisija koja se prikazuje godinama u Velikoj Britaniji i SAD-u i koja ljude potiče da otkriju svoje korijene, ali i žive dostojno sjećanja. Zaista je nevjerojatno koliko je toga zapisano i koliko toga nam može poslužiti kao motivacija za susret sa životnim poteškoćama. Informacije u Hrvatskoj možda nisu u toj mjeri sačuvane kao u Americi, ali svakome tko želi istražiti svoje rodoslovno stablo, savjetujem da pođe od župnih ureda i gradskih arhiva, u kojima čame informacije o ljudima koji su nekoć hodali ulicama kojima možda i vi svakodnevno koračate, a čije prezime možda dijelite. Možda ta osoba nije bila dobar uzor, nego je poslužila kao upozorenje svim članovima obitelji koji su je nasljedili, a možda je uvelike slična vama, možda imate isti nos, ili istu tvrdoglavost. Možda ćete otkriti da u sebi imate pohranjenu snagu koje ranije niste bili svjesni. Zato vam danas preporučujem - istražite svoje obiteljsko stablo, zabilježite podatke o skoro zaboravljenim članovima obitelji, slušajte djedove i bake pažljivije kada pričaju o vremenima kada su oni bili mladi, jer, sve ono što su vaši preci radili u životu, još uvijek odzvanja u vječnosti.
 
 Žene od kojih sam potekla i ja, početkom 20. stoljeća u jednom slavonskom selu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e