Preskoči na glavni sadržaj

Family tree 101

Oduvijek mi se sviđao citat "What we do in life, echoes in eternity", i bez obzira je li ga izrekao Russell Crowe ili Marko Aurelije ili netko treći, ovaj citat može nam svima poslužiti kao premisa za život - bila ta eternity Vječnost u koju vjerujemo kao vjernici ili vječnost kao jako dugo vremensko razdoblje. No, žive li ljude doista tako da će jeka njihovog života biti čujna i nakon nekoliko godina? Kažu mi da dramatiziram kad kažem da moje odluke utječu, ne samo na mene, nego i na sve one koji će se, nadam se, roditi iza mene, i od mene. To što radim imat će utjecaj i na moje potomke, a to gdje sada živim možda će imati utjecaj i na potomke mojih potomaka. Svaka odluka koju donesemo, svaki odustanak, svaki trud, svako slovo koje napišemo, svaka riječ koju izgovorimo prouzročit će butterfly efekt. Da, treba živjeti kao da ti je svaki dan posljednji, iskoristiti dan itd, ali treba uzeti u obzir i da čovjek treba biti koristan čovječanstvu kako bi ono napredovalo, i kako bi oni koji će se tek roditi Zemlju zatekli u stanju prikladnom za život.
 
 
O čemu ja to trabunjam - pitate se? Ma samo sam gledala još jednu epizodu emisije "Who do you think you are", ovaj put onu s Jim Sheldon Cooper Parsonsom. Ako niste s njom upoznati, emisija je to koja poznatim osobama otkriva tajne njihovog podrijetla, prati njihovo rodoslovno stablo i vodi ih gdje god se to stablo ukorijenilo. Tako je Jim Parson otkrio (spoiler alert!) da je njegov šukunšukunšukunšukundjed bio arhitekt Luja XVI, da je stanovao kraj Versaillesa, gradio predivne crkve te se družio s Benjaminom Franklinom i Johnom Adamsom! Wow! Isto tako, otkrio je da je njegov šukundjed bio liječnik koji je liječio razne zarazne bolesti, proučavao njihove uzroke i bio iznimno cijenjen u svojoj maloj zajednici. Ponavljam - wow! Uslijed divnih otkrića, Jim je pucao od ponosa te povezivao osobine svoga oca i samoga sebe s osobinama tim izvanrednim ljudima koji su bili značajni za svoju zajednicu i čovječanstvo općenito, jer krv nije voda, a ja sam se raspekmezila od sreće zbog Jima. Možda je to drugim ljudima nebitno, ali obiteljske priče oduvijek su mi bile zanimljivi izvor inspiracije. Kad mi je teško, sjetim se upravo ljudi u mojoj obitelji koji su preživjeli ratne strahote, koji su se ukrcavali na velike brodove, otkrivali nova prostranstva, izgradili obitelj ondje gdje je za nju bilo kruha - bili hrabri i mudri. Možda nisu bili umjetnici, niti znanstvenici, nisu bili predsjednici, niti su krojili zakone, ali iskrojili su moju obitelj i mene kakva jesam danas. Mi, ljudi, egoistični smo i uspjehe želimo pripisati samima sebi, ali istina jest da su za mnoge naše pobjede zaslužni upravo naši geni i sve priče koje su naši stari prenosili s koljena na koljeno na buduće naraštaje, i to je ono na što me "Who do you think you are" podsjeti svaki put.
 
 
Izvanredna je to emisija koja se prikazuje godinama u Velikoj Britaniji i SAD-u i koja ljude potiče da otkriju svoje korijene, ali i žive dostojno sjećanja. Zaista je nevjerojatno koliko je toga zapisano i koliko toga nam može poslužiti kao motivacija za susret sa životnim poteškoćama. Informacije u Hrvatskoj možda nisu u toj mjeri sačuvane kao u Americi, ali svakome tko želi istražiti svoje rodoslovno stablo, savjetujem da pođe od župnih ureda i gradskih arhiva, u kojima čame informacije o ljudima koji su nekoć hodali ulicama kojima možda i vi svakodnevno koračate, a čije prezime možda dijelite. Možda ta osoba nije bila dobar uzor, nego je poslužila kao upozorenje svim članovima obitelji koji su je nasljedili, a možda je uvelike slična vama, možda imate isti nos, ili istu tvrdoglavost. Možda ćete otkriti da u sebi imate pohranjenu snagu koje ranije niste bili svjesni. Zato vam danas preporučujem - istražite svoje obiteljsko stablo, zabilježite podatke o skoro zaboravljenim članovima obitelji, slušajte djedove i bake pažljivije kada pričaju o vremenima kada su oni bili mladi, jer, sve ono što su vaši preci radili u životu, još uvijek odzvanja u vječnosti.
 
 Žene od kojih sam potekla i ja, početkom 20. stoljeća u jednom slavonskom selu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...