Preskoči na glavni sadržaj

Family tree 101

Oduvijek mi se sviđao citat "What we do in life, echoes in eternity", i bez obzira je li ga izrekao Russell Crowe ili Marko Aurelije ili netko treći, ovaj citat može nam svima poslužiti kao premisa za život - bila ta eternity Vječnost u koju vjerujemo kao vjernici ili vječnost kao jako dugo vremensko razdoblje. No, žive li ljude doista tako da će jeka njihovog života biti čujna i nakon nekoliko godina? Kažu mi da dramatiziram kad kažem da moje odluke utječu, ne samo na mene, nego i na sve one koji će se, nadam se, roditi iza mene, i od mene. To što radim imat će utjecaj i na moje potomke, a to gdje sada živim možda će imati utjecaj i na potomke mojih potomaka. Svaka odluka koju donesemo, svaki odustanak, svaki trud, svako slovo koje napišemo, svaka riječ koju izgovorimo prouzročit će butterfly efekt. Da, treba živjeti kao da ti je svaki dan posljednji, iskoristiti dan itd, ali treba uzeti u obzir i da čovjek treba biti koristan čovječanstvu kako bi ono napredovalo, i kako bi oni koji će se tek roditi Zemlju zatekli u stanju prikladnom za život.
 
 
O čemu ja to trabunjam - pitate se? Ma samo sam gledala još jednu epizodu emisije "Who do you think you are", ovaj put onu s Jim Sheldon Cooper Parsonsom. Ako niste s njom upoznati, emisija je to koja poznatim osobama otkriva tajne njihovog podrijetla, prati njihovo rodoslovno stablo i vodi ih gdje god se to stablo ukorijenilo. Tako je Jim Parson otkrio (spoiler alert!) da je njegov šukunšukunšukunšukundjed bio arhitekt Luja XVI, da je stanovao kraj Versaillesa, gradio predivne crkve te se družio s Benjaminom Franklinom i Johnom Adamsom! Wow! Isto tako, otkrio je da je njegov šukundjed bio liječnik koji je liječio razne zarazne bolesti, proučavao njihove uzroke i bio iznimno cijenjen u svojoj maloj zajednici. Ponavljam - wow! Uslijed divnih otkrića, Jim je pucao od ponosa te povezivao osobine svoga oca i samoga sebe s osobinama tim izvanrednim ljudima koji su bili značajni za svoju zajednicu i čovječanstvo općenito, jer krv nije voda, a ja sam se raspekmezila od sreće zbog Jima. Možda je to drugim ljudima nebitno, ali obiteljske priče oduvijek su mi bile zanimljivi izvor inspiracije. Kad mi je teško, sjetim se upravo ljudi u mojoj obitelji koji su preživjeli ratne strahote, koji su se ukrcavali na velike brodove, otkrivali nova prostranstva, izgradili obitelj ondje gdje je za nju bilo kruha - bili hrabri i mudri. Možda nisu bili umjetnici, niti znanstvenici, nisu bili predsjednici, niti su krojili zakone, ali iskrojili su moju obitelj i mene kakva jesam danas. Mi, ljudi, egoistični smo i uspjehe želimo pripisati samima sebi, ali istina jest da su za mnoge naše pobjede zaslužni upravo naši geni i sve priče koje su naši stari prenosili s koljena na koljeno na buduće naraštaje, i to je ono na što me "Who do you think you are" podsjeti svaki put.
 
 
Izvanredna je to emisija koja se prikazuje godinama u Velikoj Britaniji i SAD-u i koja ljude potiče da otkriju svoje korijene, ali i žive dostojno sjećanja. Zaista je nevjerojatno koliko je toga zapisano i koliko toga nam može poslužiti kao motivacija za susret sa životnim poteškoćama. Informacije u Hrvatskoj možda nisu u toj mjeri sačuvane kao u Americi, ali svakome tko želi istražiti svoje rodoslovno stablo, savjetujem da pođe od župnih ureda i gradskih arhiva, u kojima čame informacije o ljudima koji su nekoć hodali ulicama kojima možda i vi svakodnevno koračate, a čije prezime možda dijelite. Možda ta osoba nije bila dobar uzor, nego je poslužila kao upozorenje svim članovima obitelji koji su je nasljedili, a možda je uvelike slična vama, možda imate isti nos, ili istu tvrdoglavost. Možda ćete otkriti da u sebi imate pohranjenu snagu koje ranije niste bili svjesni. Zato vam danas preporučujem - istražite svoje obiteljsko stablo, zabilježite podatke o skoro zaboravljenim članovima obitelji, slušajte djedove i bake pažljivije kada pričaju o vremenima kada su oni bili mladi, jer, sve ono što su vaši preci radili u životu, još uvijek odzvanja u vječnosti.
 
 Žene od kojih sam potekla i ja, početkom 20. stoljeća u jednom slavonskom selu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Zoon politikon

Postani član book cluba - bit će ti super. Pročitat ćeš knjige koje nikad u životu ne bi poželjela čitati, odnosno - napatit ćeš se čitajući knjige koje nikad u životu nisi poželjela čitati.  Dosad sam bila uvjerena da postoji tek dvije vrste knjiga koje se čitaju u čitateljskom klubu - knjige koje ti prirastu k srcu i knjige od kojih dobiješ aritmiju. Ove potonje, međutim, počele su se granati - postoji grana knjiga koje su strahovito loše napisane i koje predstavljaju uzaludno trošenje vremena i postoji grana knjiga u kojima se ne pronalazim i koje ne odgovaraju mom raspoloženju ili/i karakteru, iako su korektno napisane ili spadaju u - pregrizi jezik! - klasike. "Fondacija" Isaaca Asimova jedna je od tih - jedan od klasika koje bi svatko trebao pročitati tijekom života, budući da je utjecao na pop kulturu kakvu poznajemo (i koju geekovi vole). Najprije valja reći da "Fondacija" nije roman, nego niz od pet (labavo) povezanih kratkih priča objavljenih 1941. u časop...

Picture perfect

Kad pokušavam organizirati sljedeće putovanje svoje obitelji, ne gledam hotelske ponude - za najam mahnito tražim prozračne i lijepo uređene stanove koji nude neku drugu varijantu našeg života. Privlače me minimalistički uređeni stanovi (ako vidim inspirativne citate na zidovima čudne boje, kidam nalijevo) s puno svjetla, iako se ne mogu zamisliti u njima - naš stan pun je crteža, igračaka, knjiga, bojica, kojekakvih kutijica i dječjih diploma, pun je stvari. Stvari ponekad oživljavaju prostor, ali često ga i guše. Zato često poželim pobjeći od svih tih stvari, živjeti na nekom lijepom mjestu dva, tri dana, započeti ispočetka. Zato, kad knjiga započne rečenicom "Sunčeva se svjetlost kroz erker razlijeva prostorijom, u smaragdno boji šupljikave listove tropske monstere krupne poput oblaka i natapa široke pruge parketa boje meda" , ja se čvrsto privijem uz njezine listove i potpuno prepustim. Prve stranice romana "Savršenstva" talijanskog pisca Vincenza Latronica nude...

Mainstream.com

Uobičajeno je za mlade ljude da zavole glazbu određenog glazbenika, a tek onda pomahnitaju za njegovim popratnim sadržajem. Sredovječni ljudi, pak, prepoznaju sadržaj pa počnu slušati i glazbu kreatora sadržaja. Tako sam bar ja - naišavši na book club Due Lipe, svidjela mi se Dua (yes, to joj je pravo ime!), njezina prirodnost, elokventnost pa i književni ukus (jedan od omiljenih pisaca joj je George Saunders !), pa sam poslušala i njezine hitove (tek sad uočavam da se neprestano vrte na radiju ). Dakle, trenutno volim sve što vole mladi, iako uvečer lice mažem retinolom, a ujutro SPF-om. Travanjski izbor book cluba Due Lipe, inače znanog kao Service95 Book Club , debitantski je roman "Tuga je pernata stvar" britanskog pisca Maxa Portera, čiji naslov je inspiriran pjesmom Emily Dickinson, "" Hope" is the thing with feathers ." Svako malo netko o tom romanu priča kao o čudu svjetskom pa sam stekla dojam da je riječ o neobičnom uratku kojeg vrijedi pročitati...

The '90s (3)

Godina je 1996. Moja sestra Buba i ja dijelimo i sobu i krevet na kat. Ja spavam na gornjem krevetu, a Buba na donjem - često pada s kreveta (pa je bolje da padne s manje visine). Buba više nije beba, ima pet godina pa mora spavati sa mnom - u kinderbetu u roditeljskoj spavaćoj sobi još spava najmlađa od nas, Nina. Nitko od nas još ne zna ni kako se zove ni gdje je šupalj, djeca smo. Ne znamo ni da je 1996. godina sjajnih filmova. U Hollywoodu izlaze "Space Jam", "Twister", "Jerry McGuire", "Vrisak" - kod nas će ti filmovi doći tek 1997. Ne znamo ni da je u rujnu 1996. Oprah pokrenula svoj slavni book club ni da je za prvu knjigu odabrala "Dublji dio oceana".   Roman počinje s odmakom - prošlo je deset godina nakon što je Beth Cappadora, inače fotografkinja, supruga i majka, saznala što se naposljetku zbilo njezinom trogodišnjem sinu Benu nakon što je nestao iz hotela u Chicagu. Na prvim stranicama ovog romana, Beth prebire po starim fo...