Preskoči na glavni sadržaj

Muke po Elviri

Čudne smo mi žene. Jedan dan ćemo reći da se osjećamo potpuno nespremne za povećanje nataliteta u državi, a već drugi, najčešće nakon što sretnemo ponosne majke da guraju kolica u kojima drijemaju slatke bebice, poželjet ćemo poraditi na svom podmlatku. Sve to je još više izraženo ako se muškarac doseli ženi u stan i ako oni počnu planirati svoje skorašnje vjenčanje - tada žena automatski započinje svijati svoje gnijezdo, u kojem uvijek ima mjesta za ono još jedno malo biće. I sve bi to bilo normalno, da biće o kojem ja snivam nije - pas!
Iako je pas velika obveza, velika je i radost pa, s vremena na vrijeme, hm, pa možda svakih 28 dana otprilike, uhvati me manija i ja želim psa. Želim ga maziti i paziti i igrati se s njim sve dok nas smrt ne rastavi! 
 
 
Ovog tjedna zato sam posegnula za knjigom Rujane Jeger koja je namjenjena upravo vlasnicima pasa i onima koji to tek žele postati. Tako sam se parkirala u krevet, i dok je muškarac kuće gledao Prebrze i prežestoke, upijala Rujanino znanje o psima.
Iako Rujana misli da je začetnica hrvatske pasološke proze, u svom životu naletjela sam na poveći broj knjiga u kojima su glavni akteri mali čupavci - od Marley i ja do Umijeća utrkivanja po kiši Gartha Steina. Ipak, ova Rujanina "Bez dlake na jeziku" kombinacija je autobiografije i publicistike i otkriva njena iskustva s njenim psima. Na prvim stranicama Rujana govori o osobinama pojedinih pasmina i kako koja odgovara kojem čovjeku, što je rezultiralo guglanjem i stručnom procjenom koja bi pasmina najviše odgovarala nama - tad je već i muškarac odustao od Paula Walkera i Eve Mendes i posvetio se proučavanju inteligencije terijera i buldoga. 
 
 
Brojne pustolovine Rujane i njenih sudrugova, svađe s mužem oko odgoja pasa, liječenje malih nesreća i savjeti za suživot s njima čine ovu knjigu zanimlivom svakom potencijalnom vlasniku psa - koji će se, nakon nje, odlučiti za malu, ili veliku, mazu ili odustati od preuzimanja ove velike odgovornosti - kao što smo mi učinili. Zasad. A za 28 dana, tko zna što će biti!
 
"Posebno je važno dobro odabrati kada se radi o prvom psu. Ljudi koji nikada nisu imali psa su poput ljudi koji nikada nisu bili zaljubljeni - znaju da je to nešto fantastično, ali ne znaju točno što je. I možda se upravo zato ne boje."

Primjedbe

  1. Ja uopće svoj život ne mogu zamisliti bez Fride, uljepšala mi ga je na toliko razina :) psi su zakooon!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vjerujem! Ali kad se stalno seljakas i ne znas gdje ces sa sobom, ne znam kako bih uklopila psića, jednog dana kad se skrasim, ako se to ikad dogodi, naci cu ja svoju Fridu - tj. Ringa, Bonu i Rory :)

      Izbriši
  2. Baš sam razmišljala posuditi tu knjigu zadnji put kad sam bila u knjižnici, ne znam zašto nisam, ali nakon ovog teksta definitivno hoću :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...