Preskoči na glavni sadržaj

Muke po Elviri

Čudne smo mi žene. Jedan dan ćemo reći da se osjećamo potpuno nespremne za povećanje nataliteta u državi, a već drugi, najčešće nakon što sretnemo ponosne majke da guraju kolica u kojima drijemaju slatke bebice, poželjet ćemo poraditi na svom podmlatku. Sve to je još više izraženo ako se muškarac doseli ženi u stan i ako oni počnu planirati svoje skorašnje vjenčanje - tada žena automatski započinje svijati svoje gnijezdo, u kojem uvijek ima mjesta za ono još jedno malo biće. I sve bi to bilo normalno, da biće o kojem ja snivam nije - pas!
Iako je pas velika obveza, velika je i radost pa, s vremena na vrijeme, hm, pa možda svakih 28 dana otprilike, uhvati me manija i ja želim psa. Želim ga maziti i paziti i igrati se s njim sve dok nas smrt ne rastavi! 
 
 
Ovog tjedna zato sam posegnula za knjigom Rujane Jeger koja je namjenjena upravo vlasnicima pasa i onima koji to tek žele postati. Tako sam se parkirala u krevet, i dok je muškarac kuće gledao Prebrze i prežestoke, upijala Rujanino znanje o psima.
Iako Rujana misli da je začetnica hrvatske pasološke proze, u svom životu naletjela sam na poveći broj knjiga u kojima su glavni akteri mali čupavci - od Marley i ja do Umijeća utrkivanja po kiši Gartha Steina. Ipak, ova Rujanina "Bez dlake na jeziku" kombinacija je autobiografije i publicistike i otkriva njena iskustva s njenim psima. Na prvim stranicama Rujana govori o osobinama pojedinih pasmina i kako koja odgovara kojem čovjeku, što je rezultiralo guglanjem i stručnom procjenom koja bi pasmina najviše odgovarala nama - tad je već i muškarac odustao od Paula Walkera i Eve Mendes i posvetio se proučavanju inteligencije terijera i buldoga. 
 
 
Brojne pustolovine Rujane i njenih sudrugova, svađe s mužem oko odgoja pasa, liječenje malih nesreća i savjeti za suživot s njima čine ovu knjigu zanimlivom svakom potencijalnom vlasniku psa - koji će se, nakon nje, odlučiti za malu, ili veliku, mazu ili odustati od preuzimanja ove velike odgovornosti - kao što smo mi učinili. Zasad. A za 28 dana, tko zna što će biti!
 
"Posebno je važno dobro odabrati kada se radi o prvom psu. Ljudi koji nikada nisu imali psa su poput ljudi koji nikada nisu bili zaljubljeni - znaju da je to nešto fantastično, ali ne znaju točno što je. I možda se upravo zato ne boje."

Primjedbe

  1. Ja uopće svoj život ne mogu zamisliti bez Fride, uljepšala mi ga je na toliko razina :) psi su zakooon!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vjerujem! Ali kad se stalno seljakas i ne znas gdje ces sa sobom, ne znam kako bih uklopila psića, jednog dana kad se skrasim, ako se to ikad dogodi, naci cu ja svoju Fridu - tj. Ringa, Bonu i Rory :)

      Izbriši
  2. Baš sam razmišljala posuditi tu knjigu zadnji put kad sam bila u knjižnici, ne znam zašto nisam, ali nakon ovog teksta definitivno hoću :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...