Preskoči na glavni sadržaj

Muke po Elviri

Čudne smo mi žene. Jedan dan ćemo reći da se osjećamo potpuno nespremne za povećanje nataliteta u državi, a već drugi, najčešće nakon što sretnemo ponosne majke da guraju kolica u kojima drijemaju slatke bebice, poželjet ćemo poraditi na svom podmlatku. Sve to je još više izraženo ako se muškarac doseli ženi u stan i ako oni počnu planirati svoje skorašnje vjenčanje - tada žena automatski započinje svijati svoje gnijezdo, u kojem uvijek ima mjesta za ono još jedno malo biće. I sve bi to bilo normalno, da biće o kojem ja snivam nije - pas!
Iako je pas velika obveza, velika je i radost pa, s vremena na vrijeme, hm, pa možda svakih 28 dana otprilike, uhvati me manija i ja želim psa. Želim ga maziti i paziti i igrati se s njim sve dok nas smrt ne rastavi! 
 
 
Ovog tjedna zato sam posegnula za knjigom Rujane Jeger koja je namjenjena upravo vlasnicima pasa i onima koji to tek žele postati. Tako sam se parkirala u krevet, i dok je muškarac kuće gledao Prebrze i prežestoke, upijala Rujanino znanje o psima.
Iako Rujana misli da je začetnica hrvatske pasološke proze, u svom životu naletjela sam na poveći broj knjiga u kojima su glavni akteri mali čupavci - od Marley i ja do Umijeća utrkivanja po kiši Gartha Steina. Ipak, ova Rujanina "Bez dlake na jeziku" kombinacija je autobiografije i publicistike i otkriva njena iskustva s njenim psima. Na prvim stranicama Rujana govori o osobinama pojedinih pasmina i kako koja odgovara kojem čovjeku, što je rezultiralo guglanjem i stručnom procjenom koja bi pasmina najviše odgovarala nama - tad je već i muškarac odustao od Paula Walkera i Eve Mendes i posvetio se proučavanju inteligencije terijera i buldoga. 
 
 
Brojne pustolovine Rujane i njenih sudrugova, svađe s mužem oko odgoja pasa, liječenje malih nesreća i savjeti za suživot s njima čine ovu knjigu zanimlivom svakom potencijalnom vlasniku psa - koji će se, nakon nje, odlučiti za malu, ili veliku, mazu ili odustati od preuzimanja ove velike odgovornosti - kao što smo mi učinili. Zasad. A za 28 dana, tko zna što će biti!
 
"Posebno je važno dobro odabrati kada se radi o prvom psu. Ljudi koji nikada nisu imali psa su poput ljudi koji nikada nisu bili zaljubljeni - znaju da je to nešto fantastično, ali ne znaju točno što je. I možda se upravo zato ne boje."

Primjedbe

  1. Ja uopće svoj život ne mogu zamisliti bez Fride, uljepšala mi ga je na toliko razina :) psi su zakooon!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vjerujem! Ali kad se stalno seljakas i ne znas gdje ces sa sobom, ne znam kako bih uklopila psića, jednog dana kad se skrasim, ako se to ikad dogodi, naci cu ja svoju Fridu - tj. Ringa, Bonu i Rory :)

      Izbriši
  2. Baš sam razmišljala posuditi tu knjigu zadnji put kad sam bila u knjižnici, ne znam zašto nisam, ali nakon ovog teksta definitivno hoću :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Kristina Kuzmič i njena kanta dobrote

“Više je suza proliveno zbog uslišanih nego neuslišanih molitvi“, rekla je davnih dana Terzija Avilska (note to self: pročitati Uslišane molitve Trumana Capotea), a ja sam se davnih dana uvjerila da to nije samo pusta fraza, nego jedno od najvećih otajstava čovjekovog postojanja. Prije samo dva tjedna žalila sam se mužu da me iscrpljuje taj navlačenje-oblačenje-mokre pelene-mokri nosevi-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do posla-posao-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do kuće-kuća-navlačenje-oblačenje-ručak za danas uz kuhanje ručka za sutra-glancanje, pranje i peglanje-lifestyle, a gle nas sad! Tu smo gdje jesmo. I ne, neću ni spomenuti C..., neću spomenuti niti jednu riječ koja završava na - emija ili - acija, neću, neću, neću! Kao što bi izgovaranje Voldemortova (nije vrag da morate guglati o čemu ja to) imena davalo Voldemortu moć, tako i razgovori o onom-čije-ime-odbijam-izgovoriti šire paniku, a panike me strah više neg...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...

Preporučio Chat GPT

Imam prijateljicu koja jako voli ChatGPT. Tražila je od njega odgovore na razna pitanja, preporuke za putovanja, ma ražila ga je čak i savjet za uređenje dnevne sobe, a Chat je uspješno odglumio Mirjanu Mikulec. Meni je, pak, palo na pamet da od Chat-a tražim knjišku preporuku, pomalo očajna u moru novoobjavljenih knjiga i salvi pohvala. "Dear Chat, please (zamišljam si da mu je engleski materinski jezik pa mu se tako, iz poštovanja, i obraćam, a i valja biti uljudan prema tehnologijama - bit će lakše moliti milost jednog dana, kad računala preuzmu svijet, kao u "Rešetki" Philipa Kerra koju sam čitala s dvanaest godina i imala futurističke noćne more), recommend me beautifully written, warm story by witty and charming author, appropiate for spring read!" Chat ljubazno nabroji gomilu knjiga koje sam pročitala, a ja citiram Olivera Twista - "please, Sir, I want some more". Chat nabroji još nekoliko knjiga, ali samo dvije prevedene na hrvatski jezik i dostupn...