Preskoči na glavni sadržaj

Iz Šibenika si ako...

Ovih dana u Šibeniku je popularna Facebook grupa "Iz Šibenika si ako...", koju je pokrenula Šibenčanka koja živi već dvadeset godina u Italiji, gdje su ovakve grupe zadnjih dana postale trend. Šibenčani na štekatima prepričavaju fore iz grupe, prisjećaju se lokalnih legendi i kultnih kafića i diskača, a ja samo blejim u prazno jer mi se čini, više nego ikad, da pričaju u šiframa. Ja nisan nikad bila na kavi u Vesla, niti mi se mater ikad pritila Mandalinom, ali bila sam zato na Mendinom igralištu, u srednjoj jela masne lepinje, htjela sam letjeti kao Franjo Kapetanović, jela sam sladoled kod Šoipa, a ćevape u Kviku - što su sve notorne informacije - ako si iz Našica. Sve vam je jasno - pokrenula sam ja našičku grupu, pa da imam i ja o čemu pričati! :P Doduše, te će priče pričekati neku našičku kavu u Aq, jer me u Šibeniku ionako nitko ne bi razumio. Ali, bar se imam čemu radovati!

Zahvaljujući Šibenčanima, danas ću vam napisati svoje spoznaje (koje će vjerojatno imati i svoj nastavak) na temu "Iz Šibenika si ako...", do kojih sam došla promatrajući Šibenčane kroz ove dvije godine, i uspoređujući ih s Osječanima i Našičanima (s kojima sam u dosadašnjem životu dijelila prebivalište i boravište).

Prvo što Slavonac primijeti u Dalmaciji, pa tako i u Šibeniku, jest da su sunčane naočale must have modni dodatak u svako doba - bio dan, ili noć, ljeto ili zima. Tako Šibenčane možete vidjeti da noseći sunčane naočale žure na posao dok pada kiša, da noseći sunčane naočale kupuju u trgovinama, ma možete ih vidjeti sa cvikama čak i kad se čini kao da će se nebo srušiti na njih i da će uskoro doći smak svita. Možda je to nešto što ovdašnji judi ne uviđaju, ali ostatak Hrvatske ipak nema tako osjetljive oči. Ponekad se čini kao da su Šibenčani izvanzemaljci, s tom izraženom meteoropatijom i potrebom za sunčanim naočalama.


Kad smo već kod vrimena, Šibenčani rijetko kad nose kišobran.  Ako Vakula (čija je majka upravo iz mog kraja) najavi kišu u Našicama, gotovo svi će ponijeti kišobran i obuti odgovarajuću obuću. Nikad nisam vremensku prognozu manje cijenila, nego otkad sam se doselila u Šibenik, potpuno se prilagodivši životu u Krešinom gradu. Ovdje ljudi ignoriraju prognoze, više vole sami predviđati vrime, a ono gotovo nikada, po njima, neće biti obilježeno kišom.

Ono o čemu Šibenčani ne vole pričati, a svakome tko nije odavde to postane jasno čim zakorači u kalelargu, jest činjenica da svaki Šibenčanin ima pasa, ali da malo tko voli čistiti za njima. Sve to ne bi ni čudilo da je Šibenik prekriven travnatom površinom koju bi isti ti pasi trebali pognojiti, ali istina je da u Šibeniku postoji vrlo malo zelenih površina, dok je veći dio grada ipak pokriven kamenom na kojem će vam postole vrlo vjerojatno postati žrtve izmeta šibenskih pasa. Ovaj fenomen osobito dolazi do izražaja za lijepog vremena, kada su ulice puno turista, pa i ono malo vrijednih Šibenčana odustane od skupljanja kakice, u koju, potom, nagazi nesretni Korejac, ili Slavonka.


Još jedna stvar me uvijek nasmije u Šibeniku, a koju Šibenčani uopće ne doživljavaju kao smiješnu, a ni smišnu. Naime, Šibenčani u pekarnicama ne kupuju kifle kao ostatak Hrvatske, oni kupuju - kifliće. Ne znam zašto je tomu tako, ali Šibenčani, inače neskloni deminutivima (to je ipak svojstveno mom ravničarskom kraju koji obavezno ide na kavice i sl.), odlučili su, vjerojatno još u doba suhozida, tepati upravo ovim pekarskim proizvodima. Ipak, ja sam još uvijek uporna pa kupujem kiflu - kud puklo, da puklo.


Primjedbe

  1. Jao što sam se nasmijala na kifliće, uživala sam čitajući ovaj post! :)) Mislim da bi tebi trebali dati da pišeš kolumnu, barem bi oraspoložila ljude :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hahaha, hvala ti! Valjda raspolozenje nije kljucno uredniku portala :) :)

      Izbriši
  2. Super post!
    Bila sam u Šibeniku prošle godine prvi puta i jako mi se svidio, ali bila sam kratko, svega 2 dana, pa puno toga još nisam vidjela niti primijetila išta od ovoga. Ali sad ću biti spremna i otvoriti širom oči sljedeći put kada dođem :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...