Preskoči na glavni sadržaj

Iz Šibenika si ako...

Ovih dana u Šibeniku je popularna Facebook grupa "Iz Šibenika si ako...", koju je pokrenula Šibenčanka koja živi već dvadeset godina u Italiji, gdje su ovakve grupe zadnjih dana postale trend. Šibenčani na štekatima prepričavaju fore iz grupe, prisjećaju se lokalnih legendi i kultnih kafića i diskača, a ja samo blejim u prazno jer mi se čini, više nego ikad, da pričaju u šiframa. Ja nisan nikad bila na kavi u Vesla, niti mi se mater ikad pritila Mandalinom, ali bila sam zato na Mendinom igralištu, u srednjoj jela masne lepinje, htjela sam letjeti kao Franjo Kapetanović, jela sam sladoled kod Šoipa, a ćevape u Kviku - što su sve notorne informacije - ako si iz Našica. Sve vam je jasno - pokrenula sam ja našičku grupu, pa da imam i ja o čemu pričati! :P Doduše, te će priče pričekati neku našičku kavu u Aq, jer me u Šibeniku ionako nitko ne bi razumio. Ali, bar se imam čemu radovati!

Zahvaljujući Šibenčanima, danas ću vam napisati svoje spoznaje (koje će vjerojatno imati i svoj nastavak) na temu "Iz Šibenika si ako...", do kojih sam došla promatrajući Šibenčane kroz ove dvije godine, i uspoređujući ih s Osječanima i Našičanima (s kojima sam u dosadašnjem životu dijelila prebivalište i boravište).

Prvo što Slavonac primijeti u Dalmaciji, pa tako i u Šibeniku, jest da su sunčane naočale must have modni dodatak u svako doba - bio dan, ili noć, ljeto ili zima. Tako Šibenčane možete vidjeti da noseći sunčane naočale žure na posao dok pada kiša, da noseći sunčane naočale kupuju u trgovinama, ma možete ih vidjeti sa cvikama čak i kad se čini kao da će se nebo srušiti na njih i da će uskoro doći smak svita. Možda je to nešto što ovdašnji judi ne uviđaju, ali ostatak Hrvatske ipak nema tako osjetljive oči. Ponekad se čini kao da su Šibenčani izvanzemaljci, s tom izraženom meteoropatijom i potrebom za sunčanim naočalama.


Kad smo već kod vrimena, Šibenčani rijetko kad nose kišobran.  Ako Vakula (čija je majka upravo iz mog kraja) najavi kišu u Našicama, gotovo svi će ponijeti kišobran i obuti odgovarajuću obuću. Nikad nisam vremensku prognozu manje cijenila, nego otkad sam se doselila u Šibenik, potpuno se prilagodivši životu u Krešinom gradu. Ovdje ljudi ignoriraju prognoze, više vole sami predviđati vrime, a ono gotovo nikada, po njima, neće biti obilježeno kišom.

Ono o čemu Šibenčani ne vole pričati, a svakome tko nije odavde to postane jasno čim zakorači u kalelargu, jest činjenica da svaki Šibenčanin ima pasa, ali da malo tko voli čistiti za njima. Sve to ne bi ni čudilo da je Šibenik prekriven travnatom površinom koju bi isti ti pasi trebali pognojiti, ali istina je da u Šibeniku postoji vrlo malo zelenih površina, dok je veći dio grada ipak pokriven kamenom na kojem će vam postole vrlo vjerojatno postati žrtve izmeta šibenskih pasa. Ovaj fenomen osobito dolazi do izražaja za lijepog vremena, kada su ulice puno turista, pa i ono malo vrijednih Šibenčana odustane od skupljanja kakice, u koju, potom, nagazi nesretni Korejac, ili Slavonka.


Još jedna stvar me uvijek nasmije u Šibeniku, a koju Šibenčani uopće ne doživljavaju kao smiješnu, a ni smišnu. Naime, Šibenčani u pekarnicama ne kupuju kifle kao ostatak Hrvatske, oni kupuju - kifliće. Ne znam zašto je tomu tako, ali Šibenčani, inače neskloni deminutivima (to je ipak svojstveno mom ravničarskom kraju koji obavezno ide na kavice i sl.), odlučili su, vjerojatno još u doba suhozida, tepati upravo ovim pekarskim proizvodima. Ipak, ja sam još uvijek uporna pa kupujem kiflu - kud puklo, da puklo.


Primjedbe

  1. Jao što sam se nasmijala na kifliće, uživala sam čitajući ovaj post! :)) Mislim da bi tebi trebali dati da pišeš kolumnu, barem bi oraspoložila ljude :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hahaha, hvala ti! Valjda raspolozenje nije kljucno uredniku portala :) :)

      Izbriši
  2. Super post!
    Bila sam u Šibeniku prošle godine prvi puta i jako mi se svidio, ali bila sam kratko, svega 2 dana, pa puno toga još nisam vidjela niti primijetila išta od ovoga. Ali sad ću biti spremna i otvoriti širom oči sljedeći put kada dođem :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Zoon politikon

Postani član book cluba - bit će ti super. Pročitat ćeš knjige koje nikad u životu ne bi poželjela čitati, odnosno - napatit ćeš se čitajući knjige koje nikad u životu nisi poželjela čitati.  Dosad sam bila uvjerena da postoji tek dvije vrste knjiga koje se čitaju u čitateljskom klubu - knjige koje ti prirastu k srcu i knjige od kojih dobiješ aritmiju. Ove potonje, međutim, počele su se granati - postoji grana knjiga koje su strahovito loše napisane i koje predstavljaju uzaludno trošenje vremena i postoji grana knjiga u kojima se ne pronalazim i koje ne odgovaraju mom raspoloženju ili/i karakteru, iako su korektno napisane ili spadaju u - pregrizi jezik! - klasike. "Fondacija" Isaaca Asimova jedna je od tih - jedan od klasika koje bi svatko trebao pročitati tijekom života, budući da je utjecao na pop kulturu kakvu poznajemo (i koju geekovi vole). Najprije valja reći da "Fondacija" nije roman, nego niz od pet (labavo) povezanih kratkih priča objavljenih 1941. u časop...

Picture perfect

Kad pokušavam organizirati sljedeće putovanje svoje obitelji, ne gledam hotelske ponude - za najam mahnito tražim prozračne i lijepo uređene stanove koji nude neku drugu varijantu našeg života. Privlače me minimalistički uređeni stanovi (ako vidim inspirativne citate na zidovima čudne boje, kidam nalijevo) s puno svjetla, iako se ne mogu zamisliti u njima - naš stan pun je crteža, igračaka, knjiga, bojica, kojekakvih kutijica i dječjih diploma, pun je stvari. Stvari ponekad oživljavaju prostor, ali često ga i guše. Zato često poželim pobjeći od svih tih stvari, živjeti na nekom lijepom mjestu dva, tri dana, započeti ispočetka. Zato, kad knjiga započne rečenicom "Sunčeva se svjetlost kroz erker razlijeva prostorijom, u smaragdno boji šupljikave listove tropske monstere krupne poput oblaka i natapa široke pruge parketa boje meda" , ja se čvrsto privijem uz njezine listove i potpuno prepustim. Prve stranice romana "Savršenstva" talijanskog pisca Vincenza Latronica nude...

Mainstream.com

Uobičajeno je za mlade ljude da zavole glazbu određenog glazbenika, a tek onda pomahnitaju za njegovim popratnim sadržajem. Sredovječni ljudi, pak, prepoznaju sadržaj pa počnu slušati i glazbu kreatora sadržaja. Tako sam bar ja - naišavši na book club Due Lipe, svidjela mi se Dua (yes, to joj je pravo ime!), njezina prirodnost, elokventnost pa i književni ukus (jedan od omiljenih pisaca joj je George Saunders !), pa sam poslušala i njezine hitove (tek sad uočavam da se neprestano vrte na radiju ). Dakle, trenutno volim sve što vole mladi, iako uvečer lice mažem retinolom, a ujutro SPF-om. Travanjski izbor book cluba Due Lipe, inače znanog kao Service95 Book Club , debitantski je roman "Tuga je pernata stvar" britanskog pisca Maxa Portera, čiji naslov je inspiriran pjesmom Emily Dickinson, "" Hope" is the thing with feathers ." Svako malo netko o tom romanu priča kao o čudu svjetskom pa sam stekla dojam da je riječ o neobičnom uratku kojeg vrijedi pročitati...

The '90s (3)

Godina je 1996. Moja sestra Buba i ja dijelimo i sobu i krevet na kat. Ja spavam na gornjem krevetu, a Buba na donjem - često pada s kreveta (pa je bolje da padne s manje visine). Buba više nije beba, ima pet godina pa mora spavati sa mnom - u kinderbetu u roditeljskoj spavaćoj sobi još spava najmlađa od nas, Nina. Nitko od nas još ne zna ni kako se zove ni gdje je šupalj, djeca smo. Ne znamo ni da je 1996. godina sjajnih filmova. U Hollywoodu izlaze "Space Jam", "Twister", "Jerry McGuire", "Vrisak" - kod nas će ti filmovi doći tek 1997. Ne znamo ni da je u rujnu 1996. Oprah pokrenula svoj slavni book club ni da je za prvu knjigu odabrala "Dublji dio oceana".   Roman počinje s odmakom - prošlo je deset godina nakon što je Beth Cappadora, inače fotografkinja, supruga i majka, saznala što se naposljetku zbilo njezinom trogodišnjem sinu Benu nakon što je nestao iz hotela u Chicagu. Na prvim stranicama ovog romana, Beth prebire po starim fo...