Preskoči na glavni sadržaj

Noćne more jedne Bridezille

Opet sam zapela u zabrinjavajućem maštanju o the haljini, i iz dana u dan pitam se je li moguće uopće pronaći onu koja će me u potpunosti zadovoljiti. Kažu, kad je obučeš, znat ćeš da je ta prava. Hoću li? Ne moram ni napomenuti da još niti jednu nisam isprobala, osim u mislima. Kukavica sam, znam, ali ovako si bar mogu zamišljati da isprobavam sve dreamy haljine i ne mogu se odlučiti koju ću konačno izabrati jer mi sve tako krasno stoje.

Dok si maštam, ne znajući točno što želim, ipak mi u misli zalutaju i neke never! haljine iz filmova, kao što su ove npr:


Iako na scenu kad Carrie mlati Facu buketom uvijek balavim i plačem, ipak jadnog Facu u potpunosti razumijem. Ako je slučajno vidio Carrie u onoj haljini, nije ni čudo da je pobjegao glavom bez obzira! Nek je to dizajnerska haljina, ali Vivienne Westwood? Jeste li vi vidjeli tu ženu? Pa dala bih joj eventualno da mi dizajnira pidžamu, ali vjenčanicu nikako. Carrie je izgledala bajkovito - ali kao zločesta vještica iz bajke.
Ako si već u Sex i grad-u, pa nabavi broj telefona Vere Wang, hello!

Da se razumijemo, obožavam Toni Collette, sjajna je u svakom filmu i što se mene tiče, ona je Meryl nekog budućeg doba, ali njena uloga u Muriel's wedding je nešto najstrašnije u filmskoj industriji. Ne znam zašto, ali alergična sam na mladenke s krunama, posebno otkad sam vidjela Severinu da se fura na neku sultaniju. Nije Murielina haljina toliko loša u usporedbi s onima koje je isprobala, ali ukupni dojam je too much. Nadam se da ću znati razliku između ukusa i neukusa kad budem birala svoju haljinu!


Ako si Serena u Gossip Girlu, onda si možeš dopustiti zlatnu vjenčanicu, ali uvijek si, kad vidim takve pretenciozne haljine, pomislim kako sirotan mladoženje nema šanse da uopće dođe do izražaja kraj takve haljine, osim ako i on sam ne nosi - zlatno odijelo. 


Daleko najgora vjenčanica na TV ekranima je bila ona gospođe Kim u Gilmoreicama, prije nego ju je Lorelai prekrojila uslijed misteriozne mrljetine od kave. Iskreno, nije mi ni poslije bila nešto posebno, ali ovaj šator s nogavicama je definitivno nešto od čega bih se prenula iz noćne more vrišteći. Nadam se da mi svekrva to be ili majka neće srdačno ponuditi svoje haljine iz '70.-tih i '80.-tih za najvažniji dan u mom dosadašnjem životu.


Naravno, ne želim niti vjenčanicu iz Kill billa jer ne bih htjela biti trudna mladenka, a niti krvava. A ne sviđa mi se niti ona koju Drew nosi u Wedding singeru, koliko god voljela taj film. Haljina ipak mora imati ono nešto, a bez trunčice elegancije nema niti tog čarobnog ozračja o kojem svaka mladenka sanja.


Da, mora imati ono nešto, ali ne ono previše, kao što ima Betsyina haljina koju je prošetala Molly Ringwald u Betsy's wedding. Naučili smo, dakle, izabrati samo haljinu nije dovoljno, treba znati izabrati i modne dodatke koji će upotpuniti styling, a ne pretvoriti ga u lakrdiju.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...