Preskoči na glavni sadržaj

Noćne more jedne Bridezille

Opet sam zapela u zabrinjavajućem maštanju o the haljini, i iz dana u dan pitam se je li moguće uopće pronaći onu koja će me u potpunosti zadovoljiti. Kažu, kad je obučeš, znat ćeš da je ta prava. Hoću li? Ne moram ni napomenuti da još niti jednu nisam isprobala, osim u mislima. Kukavica sam, znam, ali ovako si bar mogu zamišljati da isprobavam sve dreamy haljine i ne mogu se odlučiti koju ću konačno izabrati jer mi sve tako krasno stoje.

Dok si maštam, ne znajući točno što želim, ipak mi u misli zalutaju i neke never! haljine iz filmova, kao što su ove npr:


Iako na scenu kad Carrie mlati Facu buketom uvijek balavim i plačem, ipak jadnog Facu u potpunosti razumijem. Ako je slučajno vidio Carrie u onoj haljini, nije ni čudo da je pobjegao glavom bez obzira! Nek je to dizajnerska haljina, ali Vivienne Westwood? Jeste li vi vidjeli tu ženu? Pa dala bih joj eventualno da mi dizajnira pidžamu, ali vjenčanicu nikako. Carrie je izgledala bajkovito - ali kao zločesta vještica iz bajke.
Ako si već u Sex i grad-u, pa nabavi broj telefona Vere Wang, hello!

Da se razumijemo, obožavam Toni Collette, sjajna je u svakom filmu i što se mene tiče, ona je Meryl nekog budućeg doba, ali njena uloga u Muriel's wedding je nešto najstrašnije u filmskoj industriji. Ne znam zašto, ali alergična sam na mladenke s krunama, posebno otkad sam vidjela Severinu da se fura na neku sultaniju. Nije Murielina haljina toliko loša u usporedbi s onima koje je isprobala, ali ukupni dojam je too much. Nadam se da ću znati razliku između ukusa i neukusa kad budem birala svoju haljinu!


Ako si Serena u Gossip Girlu, onda si možeš dopustiti zlatnu vjenčanicu, ali uvijek si, kad vidim takve pretenciozne haljine, pomislim kako sirotan mladoženje nema šanse da uopće dođe do izražaja kraj takve haljine, osim ako i on sam ne nosi - zlatno odijelo. 


Daleko najgora vjenčanica na TV ekranima je bila ona gospođe Kim u Gilmoreicama, prije nego ju je Lorelai prekrojila uslijed misteriozne mrljetine od kave. Iskreno, nije mi ni poslije bila nešto posebno, ali ovaj šator s nogavicama je definitivno nešto od čega bih se prenula iz noćne more vrišteći. Nadam se da mi svekrva to be ili majka neće srdačno ponuditi svoje haljine iz '70.-tih i '80.-tih za najvažniji dan u mom dosadašnjem životu.


Naravno, ne želim niti vjenčanicu iz Kill billa jer ne bih htjela biti trudna mladenka, a niti krvava. A ne sviđa mi se niti ona koju Drew nosi u Wedding singeru, koliko god voljela taj film. Haljina ipak mora imati ono nešto, a bez trunčice elegancije nema niti tog čarobnog ozračja o kojem svaka mladenka sanja.


Da, mora imati ono nešto, ali ne ono previše, kao što ima Betsyina haljina koju je prošetala Molly Ringwald u Betsy's wedding. Naučili smo, dakle, izabrati samo haljinu nije dovoljno, treba znati izabrati i modne dodatke koji će upotpuniti styling, a ne pretvoriti ga u lakrdiju.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...