Preskoči na glavni sadržaj

Noćne more jedne Bridezille

Opet sam zapela u zabrinjavajućem maštanju o the haljini, i iz dana u dan pitam se je li moguće uopće pronaći onu koja će me u potpunosti zadovoljiti. Kažu, kad je obučeš, znat ćeš da je ta prava. Hoću li? Ne moram ni napomenuti da još niti jednu nisam isprobala, osim u mislima. Kukavica sam, znam, ali ovako si bar mogu zamišljati da isprobavam sve dreamy haljine i ne mogu se odlučiti koju ću konačno izabrati jer mi sve tako krasno stoje.

Dok si maštam, ne znajući točno što želim, ipak mi u misli zalutaju i neke never! haljine iz filmova, kao što su ove npr:


Iako na scenu kad Carrie mlati Facu buketom uvijek balavim i plačem, ipak jadnog Facu u potpunosti razumijem. Ako je slučajno vidio Carrie u onoj haljini, nije ni čudo da je pobjegao glavom bez obzira! Nek je to dizajnerska haljina, ali Vivienne Westwood? Jeste li vi vidjeli tu ženu? Pa dala bih joj eventualno da mi dizajnira pidžamu, ali vjenčanicu nikako. Carrie je izgledala bajkovito - ali kao zločesta vještica iz bajke.
Ako si već u Sex i grad-u, pa nabavi broj telefona Vere Wang, hello!

Da se razumijemo, obožavam Toni Collette, sjajna je u svakom filmu i što se mene tiče, ona je Meryl nekog budućeg doba, ali njena uloga u Muriel's wedding je nešto najstrašnije u filmskoj industriji. Ne znam zašto, ali alergična sam na mladenke s krunama, posebno otkad sam vidjela Severinu da se fura na neku sultaniju. Nije Murielina haljina toliko loša u usporedbi s onima koje je isprobala, ali ukupni dojam je too much. Nadam se da ću znati razliku između ukusa i neukusa kad budem birala svoju haljinu!


Ako si Serena u Gossip Girlu, onda si možeš dopustiti zlatnu vjenčanicu, ali uvijek si, kad vidim takve pretenciozne haljine, pomislim kako sirotan mladoženje nema šanse da uopće dođe do izražaja kraj takve haljine, osim ako i on sam ne nosi - zlatno odijelo. 


Daleko najgora vjenčanica na TV ekranima je bila ona gospođe Kim u Gilmoreicama, prije nego ju je Lorelai prekrojila uslijed misteriozne mrljetine od kave. Iskreno, nije mi ni poslije bila nešto posebno, ali ovaj šator s nogavicama je definitivno nešto od čega bih se prenula iz noćne more vrišteći. Nadam se da mi svekrva to be ili majka neće srdačno ponuditi svoje haljine iz '70.-tih i '80.-tih za najvažniji dan u mom dosadašnjem životu.


Naravno, ne želim niti vjenčanicu iz Kill billa jer ne bih htjela biti trudna mladenka, a niti krvava. A ne sviđa mi se niti ona koju Drew nosi u Wedding singeru, koliko god voljela taj film. Haljina ipak mora imati ono nešto, a bez trunčice elegancije nema niti tog čarobnog ozračja o kojem svaka mladenka sanja.


Da, mora imati ono nešto, ali ne ono previše, kao što ima Betsyina haljina koju je prošetala Molly Ringwald u Betsy's wedding. Naučili smo, dakle, izabrati samo haljinu nije dovoljno, treba znati izabrati i modne dodatke koji će upotpuniti styling, a ne pretvoriti ga u lakrdiju.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e