Preskoči na glavni sadržaj

Da se brzo zaljubiš!

Valentinovski je tjedan!

Znaaaaam, mrzite Valentinovo, to je komercijalni blagdan, bla bla bla. Pa baš i nije - slavljenje dana zaljubljenih actually je stara tradicija. Običaj da se svetog Valentina slavi kao zaštitnika zaljubljenih potječe još od poganskih naroda, Grka i Rimljana, koji su sredinom veljače slavili bogove braka i plodnosti, dok je Crkva od vjernika tražila da brak ne sklapaju u vrijeme velikih blagdana. Veljača je kalendarski baš između Božića i Uskrsa, pa je bila savršeno vrijeme za uplovljavanje u bračnu luku. Zasigurno su vam poznate legende o svetom Valentinu koji je tajno sklapao brakove za vrijeme progona kršćana, no, istina je da se o njemu zapravo gotovo ništa ne zna, osim da je živio u 3. stoljeću i da mu je odrubljena glava u toj nesretnoj veljači. Njegov spomendan slavi se od 15. stoljeća, otkad se običava birati odabranice upravo na njegov dan. U 16. su stoljeću mladići ostavljali ljubavne poruke i čestitike, koje bi sami pažljivo izradili i ukrasili, na pragu svojih dragana. Takve čestitke smatraju se prvim čestitkama ikad pisanima, pa se sjetite tog podatka kad zakoračite u trgovinu kako biste, linijom manjeg otpora, kupili plišanog medvjedića ili srce! Nema ljepšeg poklona od ljubavnog pisma, pa to je razlog zašto žene plaču gledajući film P.S. I love you!



Pronaći ćete možda preporuke za kupovinu sexy pomagala, skupog donjeg rublja, kupovanja zvijezda (doslovno!), poklanjanja wellness/spa tretmana, gadgeta i sličnih poklona, ali sjetite se - ljubav se ne trži! I btw, živite u Hrvatskoj - spustite se na Zemlju. Budite kreativni! Napišite ljubavno pismo (inspiraciju možete potražiti u knjizi Najljepša ljubavna pisma slavnih muškaraca), napišite i uramite pjesmu svojoj ljubavi, odglumite scenu iz njenog/njegovog najdražeg filma, otpjevajte mu/njoj najdražu pjesmu, naslikajte mu/njoj sliku (ili jednostavno poljupce na papiru uramite poput remek djela), lokot s vašim imenima zaključajte na mostu i ključeve bacite u rijeku/more, ispecite najdraži kolač ili jaja na oko (kalupiće za jaja u obliku srca i silikonske kalupe za muffine u obliku srca možete pronaći u Offertissimi za destak kuna - čudo od trgovine!)!

 

Ako ste vjernici, otiđite taj dan na svetu misu i pomolite se svetom Valentinu za vašu ljubav ili poklonite šalicu s natpisom "Lijepo je što postojiš!" (Verbum). A ako sve drugo propadne, poklonite jedno drugome cvijet, ili još bolje, mladicu stabla zasadite u dvorištu, nek raste zajedno s vašom ljubavi.


Ako trenutno niste zaljubljeni, napišite ljubavna pisma prijateljicama, sestrama, baš onako kako smo običavali pisati u osnovnoj školi, kada su pisma sa željom "da se brzo zaljubiš" kružila školskim hodnicima. Ili uživajte u romantičnim komedijama sa single prijateljicama, miješajte koktele i sanjajte o svojim simpatijama ili sastavite popis osobina koje vaši budući moraju imati! :)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...