Preskoči na glavni sadržaj

Da se brzo zaljubiš!

Valentinovski je tjedan!

Znaaaaam, mrzite Valentinovo, to je komercijalni blagdan, bla bla bla. Pa baš i nije - slavljenje dana zaljubljenih actually je stara tradicija. Običaj da se svetog Valentina slavi kao zaštitnika zaljubljenih potječe još od poganskih naroda, Grka i Rimljana, koji su sredinom veljače slavili bogove braka i plodnosti, dok je Crkva od vjernika tražila da brak ne sklapaju u vrijeme velikih blagdana. Veljača je kalendarski baš između Božića i Uskrsa, pa je bila savršeno vrijeme za uplovljavanje u bračnu luku. Zasigurno su vam poznate legende o svetom Valentinu koji je tajno sklapao brakove za vrijeme progona kršćana, no, istina je da se o njemu zapravo gotovo ništa ne zna, osim da je živio u 3. stoljeću i da mu je odrubljena glava u toj nesretnoj veljači. Njegov spomendan slavi se od 15. stoljeća, otkad se običava birati odabranice upravo na njegov dan. U 16. su stoljeću mladići ostavljali ljubavne poruke i čestitike, koje bi sami pažljivo izradili i ukrasili, na pragu svojih dragana. Takve čestitke smatraju se prvim čestitkama ikad pisanima, pa se sjetite tog podatka kad zakoračite u trgovinu kako biste, linijom manjeg otpora, kupili plišanog medvjedića ili srce! Nema ljepšeg poklona od ljubavnog pisma, pa to je razlog zašto žene plaču gledajući film P.S. I love you!



Pronaći ćete možda preporuke za kupovinu sexy pomagala, skupog donjeg rublja, kupovanja zvijezda (doslovno!), poklanjanja wellness/spa tretmana, gadgeta i sličnih poklona, ali sjetite se - ljubav se ne trži! I btw, živite u Hrvatskoj - spustite se na Zemlju. Budite kreativni! Napišite ljubavno pismo (inspiraciju možete potražiti u knjizi Najljepša ljubavna pisma slavnih muškaraca), napišite i uramite pjesmu svojoj ljubavi, odglumite scenu iz njenog/njegovog najdražeg filma, otpjevajte mu/njoj najdražu pjesmu, naslikajte mu/njoj sliku (ili jednostavno poljupce na papiru uramite poput remek djela), lokot s vašim imenima zaključajte na mostu i ključeve bacite u rijeku/more, ispecite najdraži kolač ili jaja na oko (kalupiće za jaja u obliku srca i silikonske kalupe za muffine u obliku srca možete pronaći u Offertissimi za destak kuna - čudo od trgovine!)!

 

Ako ste vjernici, otiđite taj dan na svetu misu i pomolite se svetom Valentinu za vašu ljubav ili poklonite šalicu s natpisom "Lijepo je što postojiš!" (Verbum). A ako sve drugo propadne, poklonite jedno drugome cvijet, ili još bolje, mladicu stabla zasadite u dvorištu, nek raste zajedno s vašom ljubavi.


Ako trenutno niste zaljubljeni, napišite ljubavna pisma prijateljicama, sestrama, baš onako kako smo običavali pisati u osnovnoj školi, kada su pisma sa željom "da se brzo zaljubiš" kružila školskim hodnicima. Ili uživajte u romantičnim komedijama sa single prijateljicama, miješajte koktele i sanjajte o svojim simpatijama ili sastavite popis osobina koje vaši budući moraju imati! :)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...