Preskoči na glavni sadržaj

Cmoljavost, kiša i Juraj

Cijeli tjedan pokušavam sabrati misli i posložiti ih na blog, nadam se da će mi to sada uspjeti!

Pogađate, u moj život vratio se moj dragi - opet imam cimera pa malo manje vremena imam za pisanje bloga - jer kad je on uz mene, život kao da počne, pa manje vremena imam za sanjarenje!
Ovaj tjedan mozgali smo o izboru fotografa, i iako smo mislili da smo se već odlučili, razočaravajuće snimke mladenaca koje nam je ustupio naš odabranik gurnule su sve u vodu, i opet smo se našli kako pregledavamo web stranice i Facebook profile svih fotografskih studija - od Požege do Županje, sve do Vukovara - i vratismo se opet u srce Slavonije - Đakovo! Netko se počasti novim krpicama ili postolama, a mi smo se odlučili počastiti fotografima i snimateljima koji će naš dan dostojno obilježiti. Znam, čini vam se prenaporno uopće me slušati kako pričam o izboru fotografa kao da je stvar od životne važnosti, ali vidjet ćete jednog dana, kada krenete u organizaciju vlastitog pira - organizacija vjenčanja ozbiljan je posao!

 Slika 1. Dragi napravio spizu

Kad smo kod ozbiljnih poslova, ovaj tjedan dobila sam odobrenje za posao na neodređeno, o kojem sam zapravo sanjala. I objektivno gledajući, to je predivno fenomenalna vijest, ali mjesto rada je i dalje Šibenik, što će reći da ostajem daleko od svih mi dragih ljudi i mjesta - na neodređeno, bar dok je stanje na burzi rada takvo da mi ne pruži nadu u suprotno. Znate sve one klišeje? Klišeji su klišeji s razlogom. Pazi što ćeš poželjeti, da ti se ne bi i ostvarilo! Ova bitter sweet vijest obojala mi je cijeli tjedan u stresno panični osjećaj u prsima, protiv kojeg se borim tako da ga - bar pokušam ignorirati! Go with the flow, come what may, itd - to je cilj, ali svatko tko me zna da je to tako daleko od mene. Želim biti zahvalna i ne željeti od života više nego što imam u ovom trenutku, ali dopustite mi da dođem polako do toga - jer, Gilmoreice su me naučile - kad ne znaš drugačije, wallow, don't shave your legs, eat ice cream in your pidjamas and move on. To planiram i učiniti ovog vikenda!

Slika 2. Puževim korakom do posla

Slika 3. Na marendi najčešće provjerim što ima novoga kod Severine

Ovo čudno stanje uma samo pospješuje jugo i kiša koja cmolji već danima. I baš kad nije vrijeme za šetnju, uhvati me želja ići s posla putevima kojima inače ne prolazim svakodnevno, pa sam i danas, s kesama punima spize, prošla ulicama poviše katedrale i stala pred kuću slavnog Jurja Dalmatinca. Eto, i on se s obitelji preselio iz Italije u Šibenik, i isplatilo se - rezultat njegovog rada i danas ponosno krasi ovaj grad! Možda tako i ja Šibeniku trebam dati svoj pečat? Hey, girl can dream!

 Slika 4. Kuća Jurja Dalmatinca u današnjoj ulici Jurja Dalmatinca

 Slika 5. Zazidani kantun koji je u srednjem vijeku bio zaštita od uriniranja na javnom mjestu

Slika 6. Pripreme za turističku sezonu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...