Preskoči na glavni sadržaj

Cmoljavost, kiša i Juraj

Cijeli tjedan pokušavam sabrati misli i posložiti ih na blog, nadam se da će mi to sada uspjeti!

Pogađate, u moj život vratio se moj dragi - opet imam cimera pa malo manje vremena imam za pisanje bloga - jer kad je on uz mene, život kao da počne, pa manje vremena imam za sanjarenje!
Ovaj tjedan mozgali smo o izboru fotografa, i iako smo mislili da smo se već odlučili, razočaravajuće snimke mladenaca koje nam je ustupio naš odabranik gurnule su sve u vodu, i opet smo se našli kako pregledavamo web stranice i Facebook profile svih fotografskih studija - od Požege do Županje, sve do Vukovara - i vratismo se opet u srce Slavonije - Đakovo! Netko se počasti novim krpicama ili postolama, a mi smo se odlučili počastiti fotografima i snimateljima koji će naš dan dostojno obilježiti. Znam, čini vam se prenaporno uopće me slušati kako pričam o izboru fotografa kao da je stvar od životne važnosti, ali vidjet ćete jednog dana, kada krenete u organizaciju vlastitog pira - organizacija vjenčanja ozbiljan je posao!

 Slika 1. Dragi napravio spizu

Kad smo kod ozbiljnih poslova, ovaj tjedan dobila sam odobrenje za posao na neodređeno, o kojem sam zapravo sanjala. I objektivno gledajući, to je predivno fenomenalna vijest, ali mjesto rada je i dalje Šibenik, što će reći da ostajem daleko od svih mi dragih ljudi i mjesta - na neodređeno, bar dok je stanje na burzi rada takvo da mi ne pruži nadu u suprotno. Znate sve one klišeje? Klišeji su klišeji s razlogom. Pazi što ćeš poželjeti, da ti se ne bi i ostvarilo! Ova bitter sweet vijest obojala mi je cijeli tjedan u stresno panični osjećaj u prsima, protiv kojeg se borim tako da ga - bar pokušam ignorirati! Go with the flow, come what may, itd - to je cilj, ali svatko tko me zna da je to tako daleko od mene. Želim biti zahvalna i ne željeti od života više nego što imam u ovom trenutku, ali dopustite mi da dođem polako do toga - jer, Gilmoreice su me naučile - kad ne znaš drugačije, wallow, don't shave your legs, eat ice cream in your pidjamas and move on. To planiram i učiniti ovog vikenda!

Slika 2. Puževim korakom do posla

Slika 3. Na marendi najčešće provjerim što ima novoga kod Severine

Ovo čudno stanje uma samo pospješuje jugo i kiša koja cmolji već danima. I baš kad nije vrijeme za šetnju, uhvati me želja ići s posla putevima kojima inače ne prolazim svakodnevno, pa sam i danas, s kesama punima spize, prošla ulicama poviše katedrale i stala pred kuću slavnog Jurja Dalmatinca. Eto, i on se s obitelji preselio iz Italije u Šibenik, i isplatilo se - rezultat njegovog rada i danas ponosno krasi ovaj grad! Možda tako i ja Šibeniku trebam dati svoj pečat? Hey, girl can dream!

 Slika 4. Kuća Jurja Dalmatinca u današnjoj ulici Jurja Dalmatinca

 Slika 5. Zazidani kantun koji je u srednjem vijeku bio zaštita od uriniranja na javnom mjestu

Slika 6. Pripreme za turističku sezonu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...