Preskoči na glavni sadržaj

Just another manic Monday...

Svaki zaposleni čovjek mrzi ponedjeljak jer ponedjeljak predstavlja rano buđenje, nervozno koračanje do posla, nepotrebno čavrljanje s kolegama prije jutarnje kave, a onda - strka i galama preostalih 7 sati i 45 minuta. I dok prosječni obožavatelj Brucea Springsteena (koji je junak radne klase - za neupućene) mrzi ponedjeljak iz čiste lijenosti, svaki prosječni Hrvat, koji boravi na burzi rada, sanja o danu kad će kasniti na posao i cijeloga dana obavljati posao koji ga nimalo ne ispunjava. Nemam utješnih riječi niti za zaposlene, a niti za nezaposlene, i sama se balansiram negdje između te dvije sfere, ali i jednima i drugima savjetujem sljedeće - ne odustajte, nemojte prolupati, a inspiraciju pronađite u filmovima! 


Dok sam bila nezaposlena, svoj filmofilski način života dovela sam do savršenstva -  nisam ni sama bila svjesna koliko sam filmova u jednom danu sposobna pogledati. Trenutno sam zaposlena, ali filmovi su i dalje dio mog života. Danas u njima ne tražim motivaciju za pronalazak prvog posla, nego snagu za pronalazak drugog/boljeg posla - što me inspiriralo na ovaj post o filmovima kojima se radnja vrti upravo oko običnog radnog čovjeka.

The internship (2013)
Posljednji film na temu radnog mjesta bio je upravo ovaj u kojem sredovječni  luzeri, koje glume Owen Wilson i Vince Vaughn, čudom dospiju na raj na Zemlji - Google. U Lovcima na djeveruše nisu mi bili zanimljivi, ali u ovom filmu su prezabavni i stvarno inspirativni. Pogledajte film, naučit ćete nešto o informatici, poželjet ćete poslati CV Googleu, ili igrati metloboj.


Post grad (2009)
Budimo realni, ne bih ovaj film niti pogledala da u njemu ne glumi Alexis Bledel jer je zapravo djeluje deprimirajuće. Ryden Malby završila je faks, vratila se doma i pokušava pronaći svoj put u 88 minuta. Beskrajni odlasci na razgovore za posao, problemi s boyfriendom... jedino u čemu vam njeno iskustvo može pomoći je to da se ne osjećate sami u svojoj bezizlaznoj situaciji, ako to uopće može biti ikakva utjeha.


Office space (1999)
Ako vam šef ide na živce i mrzite svoj posao, onda morate pogledati ovaj film u kojem su Ron Livingston i Jennifer Aniston odigrali sjajne uloge. Zabavan film snimio je Mike Judge, koji je iskustvo skupio radeći na Simpsonima, South parku, Beavisu i Butt-headu i Family guyju - sve vam je jasno.


Nine to five (1980)
U tom tonu, ako ikada poželite ubiti šefa, bolje pogledajte fenomenalne Dolly, Janu Fondu i Lily Tomlin - ponekad se ni taj stres ne isplati.


Working girl (1988)
S inspiriranjem možete početi već danas jer večeras na HRT 2 možete pronaći Melanie Griffith u najboljem izdanju. Antologijska Working girl, natapirane frizure, sjajni glumci, brojne nominacije za Oscara, Carly Simon, što vam više treba ovoga maničnog ponedjeljka?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...