Preskoči na glavni sadržaj

Najvažnija modna odluka u životu

Nakon vikenda provedenog kod kuće, spremna sam za nove pobjede - kako radne, tako i one koje me uveseljavaju izvan radnog vremena! Kave s prijateljicama, igranje dotkorice (nije tipfeler) s nećakinjom koja svako malo počeše svoje vodene kozice i romantične šetnje po snijegom prekrivenom parku napunile su mi baterije pa imam energije vratiti se filmovima, knjigama, kazalištu, planiranju vjenčanja, djevojačkih zabava i drugim slatkim mukama. 
Kad kažem da se udajem, svi me ispituju kakvu ću haljinu imati, i stvarno je nevjerojatno koliko energije mladenci utroše u razne dekoracije, a sve što ljude zanima jest - vjenčanica. Zapravo se ne mogu zamisliti niti u jednoj jer nisam mladenka iz kataloga - nisam visoka dva metra i imam malo više kilograma od izgladnjelih djevojaka koje nose dreamy haljine. No, budući da smo važne odluke već donijeli, imam vremena posvetiti se izboru najskuplje haljine koju ću ikada obući. Inspiraciju sam potražila - u čemu drugome - u filmovima.

Ako na nečemu zavidim glumicama, onda su to sve te vjenčanice koje tijekom godina na sebe navuku. Da, neke od njih nisu najljepši primjerci mode, pufaste do bola, kičaste do nepodnošljivosti, ali vjenčanica je vjenčanica, i mislim da se svaka djevojka u toj haljini osjeća čarobno, pa makar i bila kobajage vjenčanica.

Kad ne bih izgledala presmiješno, obukla bih haljinu kao Giselle u Enchanted, ali budući da ne živim u bajci, moj broj jedan filmskih vjenčanica je Vera Wang koju je Kate Hudson nosila u Bride wars. Htjela sam se oduvijek udati u svibnju, nosila bih jorgovane u buketu, a ljubičasta vrpca krasila bi mi haljinu. No, udat ću se u rujnu, a ova haljina ostat će samo jedna od haljina u kojima sam se zamišljala posljednjih godina.


Kad bih imala intimno vjenčanje poput Keire Knightley, nosila bih haljinu nalik onoj koju je Audrey prošetala u Funny faceu. Savršenstvo koje je utjelovila u Givenchy haljini davne 1957. do dana današnjeg nitko nije nadmašio.

Ako se netko udavao puno puta na filmskom platnu, onda je to Julija Roberts. Nakon poniženja na Rodeo driveu, i zaslužila je! U filmu Steel magnolias nosila je kičastu, u Notting hillu haljinu dostojnu filmske dive, ali moja omiljena je oduvijek bila pretposljednja u nizu u filmu Runaway bride - ona skromna i romantična koju je nosila kad je pobjegla od Richarda Gerea. Sviđaju mi se haljine u kojima se mogu zamisliti da plešem cijelu noć!


Moram priznati da Breaking dawn nisam gledala, ali znam da su tinejdžerice diljem svijeta brujale o Bellinoj haljini. Dizajnirala ju je Carolina Herrera, prišila na nju 152 dugmeta, i učinila Bellin i Edwardov dan le-gen-dar-nim.


Što sam starija, to me više fasciniraju edwardijanske haljine, baš kakvu je nosila lady Mary kada je pošla za svoga Matthewa u Downton abbey. Ne bih takvu eleganciju nikada niti pokušala izvesti jer to nije moj đir, ali volim vidjeti profinjene lady u čipkanim opravicama. Ako već ne haljinu, frizuru, nakit ili cvijeće u vintage stilu zasigurno ćete za nekoliko mjeseci vidjeti na meni.


Kad bolje razmislim, nije da imam jedan stil koji mi se dopada - pronaći haljinu koja je kombinacija svih ovih zaista će biti uspjeh! Ako imate svog favorita ili prijedlog za mene, molim, javite!

Primjedbe

  1. Joj vjenčanica iz Bride Wars mi je apsolutno savršena, tako jednostavna, a opet ima sve :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Moj glas ide prvoj.. prekrasna je :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Lijepo je znati koja univerzalno oduševljava, hvala! :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e