Preskoči na glavni sadržaj

Najvažnija modna odluka u životu

Nakon vikenda provedenog kod kuće, spremna sam za nove pobjede - kako radne, tako i one koje me uveseljavaju izvan radnog vremena! Kave s prijateljicama, igranje dotkorice (nije tipfeler) s nećakinjom koja svako malo počeše svoje vodene kozice i romantične šetnje po snijegom prekrivenom parku napunile su mi baterije pa imam energije vratiti se filmovima, knjigama, kazalištu, planiranju vjenčanja, djevojačkih zabava i drugim slatkim mukama. 
Kad kažem da se udajem, svi me ispituju kakvu ću haljinu imati, i stvarno je nevjerojatno koliko energije mladenci utroše u razne dekoracije, a sve što ljude zanima jest - vjenčanica. Zapravo se ne mogu zamisliti niti u jednoj jer nisam mladenka iz kataloga - nisam visoka dva metra i imam malo više kilograma od izgladnjelih djevojaka koje nose dreamy haljine. No, budući da smo važne odluke već donijeli, imam vremena posvetiti se izboru najskuplje haljine koju ću ikada obući. Inspiraciju sam potražila - u čemu drugome - u filmovima.

Ako na nečemu zavidim glumicama, onda su to sve te vjenčanice koje tijekom godina na sebe navuku. Da, neke od njih nisu najljepši primjerci mode, pufaste do bola, kičaste do nepodnošljivosti, ali vjenčanica je vjenčanica, i mislim da se svaka djevojka u toj haljini osjeća čarobno, pa makar i bila kobajage vjenčanica.

Kad ne bih izgledala presmiješno, obukla bih haljinu kao Giselle u Enchanted, ali budući da ne živim u bajci, moj broj jedan filmskih vjenčanica je Vera Wang koju je Kate Hudson nosila u Bride wars. Htjela sam se oduvijek udati u svibnju, nosila bih jorgovane u buketu, a ljubičasta vrpca krasila bi mi haljinu. No, udat ću se u rujnu, a ova haljina ostat će samo jedna od haljina u kojima sam se zamišljala posljednjih godina.


Kad bih imala intimno vjenčanje poput Keire Knightley, nosila bih haljinu nalik onoj koju je Audrey prošetala u Funny faceu. Savršenstvo koje je utjelovila u Givenchy haljini davne 1957. do dana današnjeg nitko nije nadmašio.

Ako se netko udavao puno puta na filmskom platnu, onda je to Julija Roberts. Nakon poniženja na Rodeo driveu, i zaslužila je! U filmu Steel magnolias nosila je kičastu, u Notting hillu haljinu dostojnu filmske dive, ali moja omiljena je oduvijek bila pretposljednja u nizu u filmu Runaway bride - ona skromna i romantična koju je nosila kad je pobjegla od Richarda Gerea. Sviđaju mi se haljine u kojima se mogu zamisliti da plešem cijelu noć!


Moram priznati da Breaking dawn nisam gledala, ali znam da su tinejdžerice diljem svijeta brujale o Bellinoj haljini. Dizajnirala ju je Carolina Herrera, prišila na nju 152 dugmeta, i učinila Bellin i Edwardov dan le-gen-dar-nim.


Što sam starija, to me više fasciniraju edwardijanske haljine, baš kakvu je nosila lady Mary kada je pošla za svoga Matthewa u Downton abbey. Ne bih takvu eleganciju nikada niti pokušala izvesti jer to nije moj đir, ali volim vidjeti profinjene lady u čipkanim opravicama. Ako već ne haljinu, frizuru, nakit ili cvijeće u vintage stilu zasigurno ćete za nekoliko mjeseci vidjeti na meni.


Kad bolje razmislim, nije da imam jedan stil koji mi se dopada - pronaći haljinu koja je kombinacija svih ovih zaista će biti uspjeh! Ako imate svog favorita ili prijedlog za mene, molim, javite!

Primjedbe

  1. Joj vjenčanica iz Bride Wars mi je apsolutno savršena, tako jednostavna, a opet ima sve :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Moj glas ide prvoj.. prekrasna je :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Lijepo je znati koja univerzalno oduševljava, hvala! :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...