Preskoči na glavni sadržaj

Iz Šibenika si ako...

Ovih dana u Šibeniku je popularna Facebook grupa "Iz Šibenika si ako...", koju je pokrenula Šibenčanka koja živi već dvadeset godina u Italiji, gdje su ovakve grupe zadnjih dana postale trend. Šibenčani na štekatima prepričavaju fore iz grupe, prisjećaju se lokalnih legendi i kultnih kafića i diskača, a ja samo blejim u prazno jer mi se čini, više nego ikad, da pričaju u šiframa. Ja nisan nikad bila na kavi u Vesla, niti mi se mater ikad pritila Mandalinom, ali bila sam zato na Mendinom igralištu, u srednjoj jela masne lepinje, htjela sam letjeti kao Franjo Kapetanović, jela sam sladoled kod Šoipa, a ćevape u Kviku - što su sve notorne informacije - ako si iz Našica. Sve vam je jasno - pokrenula sam ja našičku grupu, pa da imam i ja o čemu pričati! :P Doduše, te će priče pričekati neku našičku kavu u Aq, jer me u Šibeniku ionako nitko ne bi razumio. Ali, bar se imam čemu radovati!

Zahvaljujući Šibenčanima, danas ću vam napisati svoje spoznaje (koje će vjerojatno imati i svoj nastavak) na temu "Iz Šibenika si ako...", do kojih sam došla promatrajući Šibenčane kroz ove dvije godine, i uspoređujući ih s Osječanima i Našičanima (s kojima sam u dosadašnjem životu dijelila prebivalište i boravište).

Prvo što Slavonac primijeti u Dalmaciji, pa tako i u Šibeniku, jest da su sunčane naočale must have modni dodatak u svako doba - bio dan, ili noć, ljeto ili zima. Tako Šibenčane možete vidjeti da noseći sunčane naočale žure na posao dok pada kiša, da noseći sunčane naočale kupuju u trgovinama, ma možete ih vidjeti sa cvikama čak i kad se čini kao da će se nebo srušiti na njih i da će uskoro doći smak svita. Možda je to nešto što ovdašnji judi ne uviđaju, ali ostatak Hrvatske ipak nema tako osjetljive oči. Ponekad se čini kao da su Šibenčani izvanzemaljci, s tom izraženom meteoropatijom i potrebom za sunčanim naočalama.


Kad smo već kod vrimena, Šibenčani rijetko kad nose kišobran.  Ako Vakula (čija je majka upravo iz mog kraja) najavi kišu u Našicama, gotovo svi će ponijeti kišobran i obuti odgovarajuću obuću. Nikad nisam vremensku prognozu manje cijenila, nego otkad sam se doselila u Šibenik, potpuno se prilagodivši životu u Krešinom gradu. Ovdje ljudi ignoriraju prognoze, više vole sami predviđati vrime, a ono gotovo nikada, po njima, neće biti obilježeno kišom.

Ono o čemu Šibenčani ne vole pričati, a svakome tko nije odavde to postane jasno čim zakorači u kalelargu, jest činjenica da svaki Šibenčanin ima pasa, ali da malo tko voli čistiti za njima. Sve to ne bi ni čudilo da je Šibenik prekriven travnatom površinom koju bi isti ti pasi trebali pognojiti, ali istina je da u Šibeniku postoji vrlo malo zelenih površina, dok je veći dio grada ipak pokriven kamenom na kojem će vam postole vrlo vjerojatno postati žrtve izmeta šibenskih pasa. Ovaj fenomen osobito dolazi do izražaja za lijepog vremena, kada su ulice puno turista, pa i ono malo vrijednih Šibenčana odustane od skupljanja kakice, u koju, potom, nagazi nesretni Korejac, ili Slavonka.


Još jedna stvar me uvijek nasmije u Šibeniku, a koju Šibenčani uopće ne doživljavaju kao smiješnu, a ni smišnu. Naime, Šibenčani u pekarnicama ne kupuju kifle kao ostatak Hrvatske, oni kupuju - kifliće. Ne znam zašto je tomu tako, ali Šibenčani, inače neskloni deminutivima (to je ipak svojstveno mom ravničarskom kraju koji obavezno ide na kavice i sl.), odlučili su, vjerojatno još u doba suhozida, tepati upravo ovim pekarskim proizvodima. Ipak, ja sam još uvijek uporna pa kupujem kiflu - kud puklo, da puklo.


Oznake:

Primjedbe

  1. Unknown14. veljače 2014. u 16:18

    Jao što sam se nasmijala na kifliće, uživala sam čitajući ovaj post! :)) Mislim da bi tebi trebali dati da pišeš kolumnu, barem bi oraspoložila ljude :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. GlitterGirl14. veljače 2014. u 17:27

      Hahaha, hvala ti! Valjda raspolozenje nije kljucno uredniku portala :) :)

      Izbriši
  2. Marina23. srpnja 2014. u 22:48

    Super post!
    Bila sam u Šibeniku prošle godine prvi puta i jako mi se svidio, ali bila sam kratko, svega 2 dana, pa puno toga još nisam vidjela niti primijetila išta od ovoga. Ali sad ću biti spremna i otvoriti širom oči sljedeći put kada dođem :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...
Objavi komentar
Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...
Objavi komentar
Pročitajte više