Preskoči na glavni sadržaj

Keksići za kraj tjedna

Samoj sebi sam najgori neprijatelj! Subota je divan dan za šetnju, i za kavu, i za izležavanje uz dobru knjigu, i za kućanske poslove, ali što kad sve to obavite? Onda je subota savršena za pečenje kolača, always has been. Pod izlikom da navečer idem na karaoke night koju organiziraju zboraši, sklepala sam jučer svoje najdraže kolačiće, jer sastojke za njih ionako uvijek imam kod kuće.

Keksi su zapravo moj Frankenstein mnogih sličnih keksića, a pravim ih otkad sam počela učiti za pravosudni, jer sam bila u potrazi za nečim slatkim što ipak ima i hranjive sastojke. Neću lagati, nisu to dijetni kolačići, ali su najfiniji i osvajaju svakoga. Ne pretjerujem - gdje god sam ih donijela, ljudi su se oduševili i tražili recept, a i znali mi kasnije reći da ih redovito rade doma. Ono što je kod njih najbolje jest što sastojci za njih nisu skupi, za sam proces treba vam jedna velika posuda, tepsije, iliti padele, i pećnica, pa pečenje kolača neće biti popraćeno suludim višesatnim pranjem suđa. 


Za kolačiće sa zobenim pahuljicama (onim mekima koje u Konzumu možete naći u plavom pakovanju za 6 kn) treba vam 250 g pahuljica, 50 g mljevenih badema/lješnjaka/orasa, 100 g šećera, 1 vanilin šećer, 1 prašak za pecivo, 120 g margarina za kolače, jedno veliko jaje, prstohvat soli, korica jedne naranče, korica jednog limuna, 60 g grožđica, mljeveni cimet i masni papir za pečenje. Od ove smjese dobit ćete oko 40 kolačića (2 tepsije), zavisi koliko velike kolačiće pravite.


Recept se i ne mora objašnjavati, pomiješajte sve suhe sastojke, dodajte margarin tako da ga razmrvite u zobene pahuljice, kao kad pravite prhko tijesto od brašna, dodajte ostale sastojke, šećera možete i manje, s cimetom uvijek pretjeram jer ga obožavam, s grožđicama također. Umijesite u kompaktnu smjesu (od jaja će biti pomalo ljepljiva), ostavite u hladnjaku pola sata (lakše ćete raditi kuglice kasnije). Izvadite iz hladnjaka, prstima vadite smjesu i oblikujte u kuglice veličice cca 2 cm, zatim stisnite između dlanova da biste dobili kolačić. Pecite na 180 stupnjeva nekoliko minuta, dok kolačići na rubovima ne postanu blago smeđi.


Ono što najviše volim kod ovih keksića je da vam kuća kasnije predivno miriši, nema osvježivača zraka koji to može postići! Keksi mnoge podsjećaju na Grancereale, pa pretpostavljam da možete umjesto grožđica staviti i čokoladu, a umjesto cimeta kakao, i opet bi vas oduševili!


Savršeni su uz kavu, čaj, a i uz bijelo vino! Pojest ću samo jedan, obećavam! OK, dva. Dobar tek!

Primjedbe

  1. Preeefini! Osim što su mi prvi put malkice zagorili, ali svejedno su se pojeli :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Mislim da bi ja sad bila kadra pojesti cijelu onu plastičnu posudu s njima, taman mi fino idu uz čaj :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...