Preskoči na glavni sadržaj

I veliki svijet se i dalje vrti

Završni ispit ostavio mi je gorak okus u ustima, a brige koje sam brinula glede ispita samo su se pretočile u brige oko djeteta br. 2 koje je na putu, a koje nisam do sada niti doživjela u potpunosti. Do poroda mi je preostalo jedva pedesetak dana, a ja sam još u denialu glede ovog trbuha u kojem se preokreće neko nepoznato mi biće. Prva trudnoća bila mi je lijepo iskustvo - imala sam vremena odmoriti se, čitati o trudnoći, posvetiti se mužu, trackati trbuh bademovim uljem, gladila sam trbuh i satima maštala o tome kakva će moja djevojčica biti. Bila sam spremna - iskustva drugih mama, forumi, knjige, facebook grupe, tečaj za trudnice - bila sam tako spremna, jedva sam čekala porod i trenutak kad ćemo sa svojim potomkom, koje spava kao top - naravno, paradirati susjedstvom! I nema veze što je porod bio najtraumatičnije iskustvo mog života, i što majčinstvo nema veze s onim što piše u knjigama, i što moje dijete nije oka sklopilo dvije godine - poželjeli smo drugo dijete, i ako sve bude u redu, uskoro ćemo ga držati u rukama. Ali, kako se to, pobogu, dogodilo? Odjednom sam shvatila - moram roditi ovo dijete, moram se oporaviti u rekordnom vremenu jer se moram brinuti o dvoje djece, i sve to moram uskoro! Kako ću to izvesti? U što sam se uvalila? Bojim se poroda, svaki put kad se sagnem pokupiti Frankinu igračku s poda, bojim se da će mi puknuti vodenjak, bojim se svega što može poći po zlu, bojim se da se moje tijelo, koje je neki dan pozdravilo prvu striju, nikada neće oporaviti od nošenja ovog divovskog djeteta, bojim se da će epiziotomija br. 2 biti nešto što će me dokrajčiti, strah me da neću imati snage za brigu o dvoje male djece, da će braco izvući ono najgore iz Franke, bojim se da neću voljeti ovo dijete ovoliko koliko volim svoju prvorođenu. Da, sram me priznati, ali toga se najviše bojim - da sam srce poklonila svojoj Pipi Dugoj Čarapi prije tri godine i da njemu neću imati što dati. Njemu ću moći dati samo pulover. Noćima ne spavam od brige, osjećam se nespremnom za ovu pustolovinu koja je preda mnom.


Jasno mi je da svi mi vodimo u sebi neke bitke, da brinemo lažući si da nas brige motiviraju za napredak, i ponekad nam je potreban drugi čovjek da bismo zastali i pogledali svoj život iz neke druge perspektive. Potrebne su nam tuđe priče - potrebne su nam knjige. To je jedan od razloga zašto volim knjige, kad bolje razmislim. U razgovoru s drugima sam često nestrpljiva, ne znam samo saslušati, nepotrebno želim intervenirati, želim dovršiti tuđu rečenicu, nepristojno se gurajući u kožu u kojoj nisam nikada bila, ali knjige mi to ne dopuštaju - one su davno postavile granice i ja ih ne mogu prijeći ni pod kojim uvjetom. One pričaju, a ja slušam. Pssssst.


"Corrigan mi je jednom rekao da je Krista prilično lako razumjeti. Išao je tamo kamo je trebao ići Ostajao je ondje gdje su ga trebali. Uzimao malo ili ništa, par sandala, halju, nekoliko sitnica, tek toliko da ne bude sam. Nije se odricao svijeta. Da ga se odrekao, odrekao bi se bijede. A da se nije odrekao bijede, odrekao bi se i vjere. Ono što je Corrigan želio bio je Bog u kojeg se može vjerovati bez ostatka, Bog kojeg se može naći u kaljuži svakodnevice. U gorkoj, hladnoj istini - u prljavštini, ratu, bijedi - nalazio je utjehu da u životu ipak ima ljepote, makar malo. Nisu ga zanimale velebne priče o životu poslije smrti ili o raju u kojem teku med i mlijeko. To je za njega bila tek krinka za pakao. Umjesto toga tješio se činjenicom da bi, u stvarnom svijetu, ako se dobro zagleda u tamu, mogao pronaći tračak svjetla, bez obzira na to koliko malen i iskrzan. Želio je, vrlo jednostavno, da svijet bude bolje mjesto, i ta mu je nada prešla u naviku. Iz toga je proizašla neka vrsta pobjede koja je nadilazila teološke činjenice, razlog za optimizam usprkos svim dokazima."

Posljednja dva mjeseca pročitala sam tek dvije knjige - papinu Božje je ime milosrđe (po drugi put - umirivala me za vrijeme učenja) i knjigu Neka se veliki svijet vrti Columa McCana, ne pisca, nego pripovjedača, rođenog u Dublinu i nedovoljnog popularnog, ako se mene pita. Iako je za ovaj roman dobio brojne nagrade, i iako ga je i Oprah okarakterizirala knjigom koja se ne može prestati čitati, naslov nisam zapamtila, niti zabilježila na listu to-read. Imam je na polici samo zato jer je zvučala zanimljivo, i na Profilovoj akciji mogla se kupiti za 25 kn. Knjiga je okupila nekoliko priča jednostavnih ljudi - onu o irskom redovniku Corriganu, koju priča njegov brat iz muzeja svojih uspomena, onu o majkama ratnih veterana poginulih u Vijetnamu, onu o Lari i Blainu koji vole art deco, onu o prostitutki iz Bronxa koja ne može prekinuti začarani krug prostitucije u kojem se našla. Njihovi životi isprepleteni su nemilim događajima, i povezani neobičnim pothvatom koji se zbiva 1974. godine u New Yorku - hodom nepoznatog čovjeka po čeličnom užetu razapetom između tek sagrađenih Blizanaca. McCann bez previše truda savršeno ocrtava karaktere i sudbine svojih likova i sve nas podsjeća na one trenutke u kojima se naš svijet nepovratno zaustavlja, ali i na trenutke koje ne treba tratiti niti nepotrebno opterećivati crnim slutnjama.

"Poželiš zaustaviti satove, zadržati ih na pola sekunde, dati si priliku da sve napraviš ponovno, premotati živote unatrag, odsudariti auto, vratiti ga natrag, učiniti da se djevojka čudesno podigne nazad kroz vjetrobran, odmrskati staklo, ostaviti dan netaknutim, živjeti neko staro, izgubljeno, slatko vrijeme. Ali sve je opet tu, ona leži, krvava mrlja se širi."

U turbulentnom životu punom briga i nesigurnosti, važno je ukrasti jedan trenutak u danu u kojem ćemo biti sigurni - na pravom smo mjestu u pravo vrijeme. Najčešće, moj omiljeni trenutak u danu je jutro, bez obzira probudi li nas Franka u 6:20, kao danas, jer jutro je puno nade i sanjarenja o trenucima kojih se možda nećemo sjećati za desetak godina, ali koji će nam izmamiti osmijeh, koji će nam dati snage za daljnje borbe. I uistinu nije bitno što ću dan provesti trčeći za njom po parku ("Jao, gospođo, pa vi ćete se poroditi prije vremena!"), tuširajući je dvaput, kuhajući sebe i ručak na +40, čekajući muža da u kasno popodne dođe s posla, što ću oprati dvije mašine veša i moliti se da noć ne bude sparna kao protekla - jutro je za mene vrhunac dana. Pijemo kavu i smijemo se Franki koja pjeva pjesmu o Letećim medvjedićima na svom šifriranom jeziku, tonemo u dan ne pomišljajući na ikakve loše vijesti koje mogu ovi dan pokvarit', i krojimo si tjedan koji po ničemu nije spektakularan, nego tek običan, bez imalo uzbuđenja i prevrata, ako Bog da. A veliki svijet nek se dalje vrti - naš mali svijet je sve što trebamo.

"U nekoliko sekundi postao je čistoća u pokretu, mogao je napraviti što god poželi. Bio je u svom tijelu i izvan njega, potpuno predan zraku, bez budućnosti, bez prošlosti, i to je njegov korak učinilo pomalo razmetljivim. Nosio je svoj život s jedne strane na drugu. Pazeći na trenutak kad neće biti svjestan čak ni svog daha. Glavni razlog svemu tome bila je ljepota. Hodanje po užetu bilo je božanski užitak. Kad bi bio gore u zraku, bio je to novi početak svega. Ljudski oblik mogao je činiti nove stvari. Bilo je to više od ravnoteže. Na trenutak se osjetio nestvorenim. Bila je to drugačija vrsta budnosti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...