Preskoči na glavni sadržaj

I veliki svijet se i dalje vrti

Završni ispit ostavio mi je gorak okus u ustima, a brige koje sam brinula glede ispita samo su se pretočile u brige oko djeteta br. 2 koje je na putu, a koje nisam do sada niti doživjela u potpunosti. Do poroda mi je preostalo jedva pedesetak dana, a ja sam još u denialu glede ovog trbuha u kojem se preokreće neko nepoznato mi biće. Prva trudnoća bila mi je lijepo iskustvo - imala sam vremena odmoriti se, čitati o trudnoći, posvetiti se mužu, trackati trbuh bademovim uljem, gladila sam trbuh i satima maštala o tome kakva će moja djevojčica biti. Bila sam spremna - iskustva drugih mama, forumi, knjige, facebook grupe, tečaj za trudnice - bila sam tako spremna, jedva sam čekala porod i trenutak kad ćemo sa svojim potomkom, koje spava kao top - naravno, paradirati susjedstvom! I nema veze što je porod bio najtraumatičnije iskustvo mog života, i što majčinstvo nema veze s onim što piše u knjigama, i što moje dijete nije oka sklopilo dvije godine - poželjeli smo drugo dijete, i ako sve bude u redu, uskoro ćemo ga držati u rukama. Ali, kako se to, pobogu, dogodilo? Odjednom sam shvatila - moram roditi ovo dijete, moram se oporaviti u rekordnom vremenu jer se moram brinuti o dvoje djece, i sve to moram uskoro! Kako ću to izvesti? U što sam se uvalila? Bojim se poroda, svaki put kad se sagnem pokupiti Frankinu igračku s poda, bojim se da će mi puknuti vodenjak, bojim se svega što može poći po zlu, bojim se da se moje tijelo, koje je neki dan pozdravilo prvu striju, nikada neće oporaviti od nošenja ovog divovskog djeteta, bojim se da će epiziotomija br. 2 biti nešto što će me dokrajčiti, strah me da neću imati snage za brigu o dvoje male djece, da će braco izvući ono najgore iz Franke, bojim se da neću voljeti ovo dijete ovoliko koliko volim svoju prvorođenu. Da, sram me priznati, ali toga se najviše bojim - da sam srce poklonila svojoj Pipi Dugoj Čarapi prije tri godine i da njemu neću imati što dati. Njemu ću moći dati samo pulover. Noćima ne spavam od brige, osjećam se nespremnom za ovu pustolovinu koja je preda mnom.


Jasno mi je da svi mi vodimo u sebi neke bitke, da brinemo lažući si da nas brige motiviraju za napredak, i ponekad nam je potreban drugi čovjek da bismo zastali i pogledali svoj život iz neke druge perspektive. Potrebne su nam tuđe priče - potrebne su nam knjige. To je jedan od razloga zašto volim knjige, kad bolje razmislim. U razgovoru s drugima sam često nestrpljiva, ne znam samo saslušati, nepotrebno želim intervenirati, želim dovršiti tuđu rečenicu, nepristojno se gurajući u kožu u kojoj nisam nikada bila, ali knjige mi to ne dopuštaju - one su davno postavile granice i ja ih ne mogu prijeći ni pod kojim uvjetom. One pričaju, a ja slušam. Pssssst.


"Corrigan mi je jednom rekao da je Krista prilično lako razumjeti. Išao je tamo kamo je trebao ići Ostajao je ondje gdje su ga trebali. Uzimao malo ili ništa, par sandala, halju, nekoliko sitnica, tek toliko da ne bude sam. Nije se odricao svijeta. Da ga se odrekao, odrekao bi se bijede. A da se nije odrekao bijede, odrekao bi se i vjere. Ono što je Corrigan želio bio je Bog u kojeg se može vjerovati bez ostatka, Bog kojeg se može naći u kaljuži svakodnevice. U gorkoj, hladnoj istini - u prljavštini, ratu, bijedi - nalazio je utjehu da u životu ipak ima ljepote, makar malo. Nisu ga zanimale velebne priče o životu poslije smrti ili o raju u kojem teku med i mlijeko. To je za njega bila tek krinka za pakao. Umjesto toga tješio se činjenicom da bi, u stvarnom svijetu, ako se dobro zagleda u tamu, mogao pronaći tračak svjetla, bez obzira na to koliko malen i iskrzan. Želio je, vrlo jednostavno, da svijet bude bolje mjesto, i ta mu je nada prešla u naviku. Iz toga je proizašla neka vrsta pobjede koja je nadilazila teološke činjenice, razlog za optimizam usprkos svim dokazima."

Posljednja dva mjeseca pročitala sam tek dvije knjige - papinu Božje je ime milosrđe (po drugi put - umirivala me za vrijeme učenja) i knjigu Neka se veliki svijet vrti Columa McCana, ne pisca, nego pripovjedača, rođenog u Dublinu i nedovoljnog popularnog, ako se mene pita. Iako je za ovaj roman dobio brojne nagrade, i iako ga je i Oprah okarakterizirala knjigom koja se ne može prestati čitati, naslov nisam zapamtila, niti zabilježila na listu to-read. Imam je na polici samo zato jer je zvučala zanimljivo, i na Profilovoj akciji mogla se kupiti za 25 kn. Knjiga je okupila nekoliko priča jednostavnih ljudi - onu o irskom redovniku Corriganu, koju priča njegov brat iz muzeja svojih uspomena, onu o majkama ratnih veterana poginulih u Vijetnamu, onu o Lari i Blainu koji vole art deco, onu o prostitutki iz Bronxa koja ne može prekinuti začarani krug prostitucije u kojem se našla. Njihovi životi isprepleteni su nemilim događajima, i povezani neobičnim pothvatom koji se zbiva 1974. godine u New Yorku - hodom nepoznatog čovjeka po čeličnom užetu razapetom između tek sagrađenih Blizanaca. McCann bez previše truda savršeno ocrtava karaktere i sudbine svojih likova i sve nas podsjeća na one trenutke u kojima se naš svijet nepovratno zaustavlja, ali i na trenutke koje ne treba tratiti niti nepotrebno opterećivati crnim slutnjama.

"Poželiš zaustaviti satove, zadržati ih na pola sekunde, dati si priliku da sve napraviš ponovno, premotati živote unatrag, odsudariti auto, vratiti ga natrag, učiniti da se djevojka čudesno podigne nazad kroz vjetrobran, odmrskati staklo, ostaviti dan netaknutim, živjeti neko staro, izgubljeno, slatko vrijeme. Ali sve je opet tu, ona leži, krvava mrlja se širi."

U turbulentnom životu punom briga i nesigurnosti, važno je ukrasti jedan trenutak u danu u kojem ćemo biti sigurni - na pravom smo mjestu u pravo vrijeme. Najčešće, moj omiljeni trenutak u danu je jutro, bez obzira probudi li nas Franka u 6:20, kao danas, jer jutro je puno nade i sanjarenja o trenucima kojih se možda nećemo sjećati za desetak godina, ali koji će nam izmamiti osmijeh, koji će nam dati snage za daljnje borbe. I uistinu nije bitno što ću dan provesti trčeći za njom po parku ("Jao, gospođo, pa vi ćete se poroditi prije vremena!"), tuširajući je dvaput, kuhajući sebe i ručak na +40, čekajući muža da u kasno popodne dođe s posla, što ću oprati dvije mašine veša i moliti se da noć ne bude sparna kao protekla - jutro je za mene vrhunac dana. Pijemo kavu i smijemo se Franki koja pjeva pjesmu o Letećim medvjedićima na svom šifriranom jeziku, tonemo u dan ne pomišljajući na ikakve loše vijesti koje mogu ovi dan pokvarit', i krojimo si tjedan koji po ničemu nije spektakularan, nego tek običan, bez imalo uzbuđenja i prevrata, ako Bog da. A veliki svijet nek se dalje vrti - naš mali svijet je sve što trebamo.

"U nekoliko sekundi postao je čistoća u pokretu, mogao je napraviti što god poželi. Bio je u svom tijelu i izvan njega, potpuno predan zraku, bez budućnosti, bez prošlosti, i to je njegov korak učinilo pomalo razmetljivim. Nosio je svoj život s jedne strane na drugu. Pazeći na trenutak kad neće biti svjestan čak ni svog daha. Glavni razlog svemu tome bila je ljepota. Hodanje po užetu bilo je božanski užitak. Kad bi bio gore u zraku, bio je to novi početak svega. Ljudski oblik mogao je činiti nove stvari. Bilo je to više od ravnoteže. Na trenutak se osjetio nestvorenim. Bila je to drugačija vrsta budnosti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca