Preskoči na glavni sadržaj

I veliki svijet se i dalje vrti

Završni ispit ostavio mi je gorak okus u ustima, a brige koje sam brinula glede ispita samo su se pretočile u brige oko djeteta br. 2 koje je na putu, a koje nisam do sada niti doživjela u potpunosti. Do poroda mi je preostalo jedva pedesetak dana, a ja sam još u denialu glede ovog trbuha u kojem se preokreće neko nepoznato mi biće. Prva trudnoća bila mi je lijepo iskustvo - imala sam vremena odmoriti se, čitati o trudnoći, posvetiti se mužu, trackati trbuh bademovim uljem, gladila sam trbuh i satima maštala o tome kakva će moja djevojčica biti. Bila sam spremna - iskustva drugih mama, forumi, knjige, facebook grupe, tečaj za trudnice - bila sam tako spremna, jedva sam čekala porod i trenutak kad ćemo sa svojim potomkom, koje spava kao top - naravno, paradirati susjedstvom! I nema veze što je porod bio najtraumatičnije iskustvo mog života, i što majčinstvo nema veze s onim što piše u knjigama, i što moje dijete nije oka sklopilo dvije godine - poželjeli smo drugo dijete, i ako sve bude u redu, uskoro ćemo ga držati u rukama. Ali, kako se to, pobogu, dogodilo? Odjednom sam shvatila - moram roditi ovo dijete, moram se oporaviti u rekordnom vremenu jer se moram brinuti o dvoje djece, i sve to moram uskoro! Kako ću to izvesti? U što sam se uvalila? Bojim se poroda, svaki put kad se sagnem pokupiti Frankinu igračku s poda, bojim se da će mi puknuti vodenjak, bojim se svega što može poći po zlu, bojim se da se moje tijelo, koje je neki dan pozdravilo prvu striju, nikada neće oporaviti od nošenja ovog divovskog djeteta, bojim se da će epiziotomija br. 2 biti nešto što će me dokrajčiti, strah me da neću imati snage za brigu o dvoje male djece, da će braco izvući ono najgore iz Franke, bojim se da neću voljeti ovo dijete ovoliko koliko volim svoju prvorođenu. Da, sram me priznati, ali toga se najviše bojim - da sam srce poklonila svojoj Pipi Dugoj Čarapi prije tri godine i da njemu neću imati što dati. Njemu ću moći dati samo pulover. Noćima ne spavam od brige, osjećam se nespremnom za ovu pustolovinu koja je preda mnom.


Jasno mi je da svi mi vodimo u sebi neke bitke, da brinemo lažući si da nas brige motiviraju za napredak, i ponekad nam je potreban drugi čovjek da bismo zastali i pogledali svoj život iz neke druge perspektive. Potrebne su nam tuđe priče - potrebne su nam knjige. To je jedan od razloga zašto volim knjige, kad bolje razmislim. U razgovoru s drugima sam često nestrpljiva, ne znam samo saslušati, nepotrebno želim intervenirati, želim dovršiti tuđu rečenicu, nepristojno se gurajući u kožu u kojoj nisam nikada bila, ali knjige mi to ne dopuštaju - one su davno postavile granice i ja ih ne mogu prijeći ni pod kojim uvjetom. One pričaju, a ja slušam. Pssssst.


"Corrigan mi je jednom rekao da je Krista prilično lako razumjeti. Išao je tamo kamo je trebao ići Ostajao je ondje gdje su ga trebali. Uzimao malo ili ništa, par sandala, halju, nekoliko sitnica, tek toliko da ne bude sam. Nije se odricao svijeta. Da ga se odrekao, odrekao bi se bijede. A da se nije odrekao bijede, odrekao bi se i vjere. Ono što je Corrigan želio bio je Bog u kojeg se može vjerovati bez ostatka, Bog kojeg se može naći u kaljuži svakodnevice. U gorkoj, hladnoj istini - u prljavštini, ratu, bijedi - nalazio je utjehu da u životu ipak ima ljepote, makar malo. Nisu ga zanimale velebne priče o životu poslije smrti ili o raju u kojem teku med i mlijeko. To je za njega bila tek krinka za pakao. Umjesto toga tješio se činjenicom da bi, u stvarnom svijetu, ako se dobro zagleda u tamu, mogao pronaći tračak svjetla, bez obzira na to koliko malen i iskrzan. Želio je, vrlo jednostavno, da svijet bude bolje mjesto, i ta mu je nada prešla u naviku. Iz toga je proizašla neka vrsta pobjede koja je nadilazila teološke činjenice, razlog za optimizam usprkos svim dokazima."

Posljednja dva mjeseca pročitala sam tek dvije knjige - papinu Božje je ime milosrđe (po drugi put - umirivala me za vrijeme učenja) i knjigu Neka se veliki svijet vrti Columa McCana, ne pisca, nego pripovjedača, rođenog u Dublinu i nedovoljnog popularnog, ako se mene pita. Iako je za ovaj roman dobio brojne nagrade, i iako ga je i Oprah okarakterizirala knjigom koja se ne može prestati čitati, naslov nisam zapamtila, niti zabilježila na listu to-read. Imam je na polici samo zato jer je zvučala zanimljivo, i na Profilovoj akciji mogla se kupiti za 25 kn. Knjiga je okupila nekoliko priča jednostavnih ljudi - onu o irskom redovniku Corriganu, koju priča njegov brat iz muzeja svojih uspomena, onu o majkama ratnih veterana poginulih u Vijetnamu, onu o Lari i Blainu koji vole art deco, onu o prostitutki iz Bronxa koja ne može prekinuti začarani krug prostitucije u kojem se našla. Njihovi životi isprepleteni su nemilim događajima, i povezani neobičnim pothvatom koji se zbiva 1974. godine u New Yorku - hodom nepoznatog čovjeka po čeličnom užetu razapetom između tek sagrađenih Blizanaca. McCann bez previše truda savršeno ocrtava karaktere i sudbine svojih likova i sve nas podsjeća na one trenutke u kojima se naš svijet nepovratno zaustavlja, ali i na trenutke koje ne treba tratiti niti nepotrebno opterećivati crnim slutnjama.

"Poželiš zaustaviti satove, zadržati ih na pola sekunde, dati si priliku da sve napraviš ponovno, premotati živote unatrag, odsudariti auto, vratiti ga natrag, učiniti da se djevojka čudesno podigne nazad kroz vjetrobran, odmrskati staklo, ostaviti dan netaknutim, živjeti neko staro, izgubljeno, slatko vrijeme. Ali sve je opet tu, ona leži, krvava mrlja se širi."

U turbulentnom životu punom briga i nesigurnosti, važno je ukrasti jedan trenutak u danu u kojem ćemo biti sigurni - na pravom smo mjestu u pravo vrijeme. Najčešće, moj omiljeni trenutak u danu je jutro, bez obzira probudi li nas Franka u 6:20, kao danas, jer jutro je puno nade i sanjarenja o trenucima kojih se možda nećemo sjećati za desetak godina, ali koji će nam izmamiti osmijeh, koji će nam dati snage za daljnje borbe. I uistinu nije bitno što ću dan provesti trčeći za njom po parku ("Jao, gospođo, pa vi ćete se poroditi prije vremena!"), tuširajući je dvaput, kuhajući sebe i ručak na +40, čekajući muža da u kasno popodne dođe s posla, što ću oprati dvije mašine veša i moliti se da noć ne bude sparna kao protekla - jutro je za mene vrhunac dana. Pijemo kavu i smijemo se Franki koja pjeva pjesmu o Letećim medvjedićima na svom šifriranom jeziku, tonemo u dan ne pomišljajući na ikakve loše vijesti koje mogu ovi dan pokvarit', i krojimo si tjedan koji po ničemu nije spektakularan, nego tek običan, bez imalo uzbuđenja i prevrata, ako Bog da. A veliki svijet nek se dalje vrti - naš mali svijet je sve što trebamo.

"U nekoliko sekundi postao je čistoća u pokretu, mogao je napraviti što god poželi. Bio je u svom tijelu i izvan njega, potpuno predan zraku, bez budućnosti, bez prošlosti, i to je njegov korak učinilo pomalo razmetljivim. Nosio je svoj život s jedne strane na drugu. Pazeći na trenutak kad neće biti svjestan čak ni svog daha. Glavni razlog svemu tome bila je ljepota. Hodanje po užetu bilo je božanski užitak. Kad bi bio gore u zraku, bio je to novi početak svega. Ljudski oblik mogao je činiti nove stvari. Bilo je to više od ravnoteže. Na trenutak se osjetio nestvorenim. Bila je to drugačija vrsta budnosti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...