Preskoči na glavni sadržaj

Ona je tu. U tuzi kiše.

Ovaj tjedan u posjetu mi je bila prijateljica pa smo nas troje obilno kafenisali, fino papali i šetali Šibenikom. Nakon što smo joj posljednji put mahnuli, i Krešimirov grad oprala je kiša pa smo ostatak tjedna proveli u horizontali, čitajući i gledajući filmove.


Pauze na poslu najčešće provodim uz knjigu otkad mi je stalna kompanjonka za kave na bolovanju, no, to mi ne pada teško - dok kolege tragaju za savjetima vezanima za struku, ja upijam mudrosti iz nekog zanimljivog štiva - knjige ili, pak, časopisa - od kojih čitam Ljepota i zdravlje (9,90 kn) ili Rolling Stone (15 kn). Kao i svaka žena, volim prolistati šarene ženske časopise (a pogotovo one povoljne!) jer me podsjete da je lijepo biti žena, pa makar dijelili i informacije o mršavljenju ili najnovijoj Severininoj obleki. Ovog tjedna bila sam posebno zrela i ženstvena - kupivši uz LJ&Z i novo izdanje knjige Harry Potter i odaja tajni.


Između čituckanja o zadržavanju preplanulog tena i čitanja superzanimljive biografije, pogledala sam i The Grand Budapest Hotel - najnoviji film Wesa Andersona, čarobnu pustolovinu koja će se svidjeti svima koji su voljeli njegov Moonrise Kingdom. Ako volite hotele, kolače, šarenilo i zanimljive priče o ljudima kojima jedan sudbonosni događaj promijeni život iz korijena - uživat ćete u priči o Zubrowki, gospodinu Gustavu H i njegovom potrčku Zerou. Ne škodi napomenuti da se u ovom filmu sastalo najbolje od Hollywooda - Ralph Fiennes, Jude Law, Edward Norton, Owen Wilson, Adrian Brody, Willem Dafoe, Jeff Goldblum, Bill Murray i dr.

Knjigu Davida Jasona, legendarnog Del Boya iz Mućki, već dugo želim pročitati i napokon sam je upecala u knjižnici. Baš kao što se moglo i očekivati, ovaj bestseler pun je njegovih dogodovština, ispričanih na duhovit način. Svim obožavateljima jedne od najboljih serija u povijesti televizije zasigurno će biti zanimljivo pročitati na kome je David utemeljio lik Dereka Trottera, odakle mu uopće uzrečica Lubbly jubbly, kako je postao glumac i na kojim radnim mjestima je, nakon napuštanja škole s 15 godina, brusio svoj glumački zanat i postao jedan od nagrađivanijih britanskih komičara.

U drugoj sezoni Gilmoreica Rory bezuspješno pokušava objasniti Lorelai da u školskoj torbi nosi roman, pripovijetke i biografiju jer nikada unaprijed ne zna za koji žanr će biti raspoložena. Njeno razmišljanje razumjet će svaki knjiški crv, a na njegovom tragu čitala sam ovoga tjedna i roman Tajnovita knjižnica gospodina Penumbre američkog autora Robina Sloana. Njegov glavni lik je web dizajner Clay Jannon koji se, nakon što biva otpušten s posla, zaposli u čudnovatoj knjižari koja ne prodaje najnovije knjiške poslastice, a ipak radi danonoćno. Uvijek padam na čudnovato i čarobno, tako sam i ovaj naslov poželjela smazati u jednom dahu. Međutim, kako za sada stvari stoje, priča o tajanstvenoj knjižari i tajnim društvima ipak me iznevjerila. Ono što se činilo kao materijal za potencijalno najbolju knjigu ever pomalo je nedorečeno i nedovoljno čarobno, isprekidano napornim informacijama koje će zaintrigirati samo zaposlenike Googlea. Jedino što ću smazati, čini mi se, je mirisna jesenska štrudla od bundeve, jabuka, orasa i cimeta.


Nemojte čitati Robina Sloana ovaj vikend, radije pogledajte film prikladna naziva - Le week - end (2013). Njegove glavne zvijezde su bračni drugovi iz Britanije koji se nakon mnogo godina braka vraćaju u Pariz, grad u kojem su proveli svoj medeni mjesec, kako bi oživjeli svoj uspavani bračni život. Impresionizam, pudlice, creme brulee, najromantičniji grad na svijetu i simpatični starci sve su što vam treba za romantičnu večer. Ako se još dvoumite, evo još jedan razloga zašto biste ga trebali pogledati - režirao ga je Roger Michell, autor Notting hilla, a napisao Hanif Kureishi, otac odlične knjige Buda iz predgrađa!

Primjedbe

  1. Davida Jasona škicam već jedno vrijeme u izlogu knjižare, nikako da naiđem na njega u knjižnici (ovo uopće nije čudna stalkerska rečenica, haha) :)

    Jesenska štrudla me zaintrigirala, mogao bi to biti moj novi kulinarski pothvat...

    I filmić mi se čini super, hvala na preporuci!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...