Preskoči na glavni sadržaj

7 navika sretnog para

Danas moj dragi napušta naše gnijezdo i kreće put Slavonije kako bi se u subotu proveselio s dječacima s kojima je odrastao, igrao se vječnog mitraljeza (ne pitajte) i našutavao loptu po igralištima diljem našeg lijepog grada. Znam da je patetično, ali iako će mi tjedan dana ženske samoće (čitaj: čupkanja dlačica, pilinga, maskica, kupkica) prije vjenčanja dobro doći, on će mi užasno nedostajati. Sve to iz jednostavnog razloga – malo je toga što nas dvoje ne radimo zajednički. Znam da postoje parovi koji se, pored raznih obveza, vide samo prije spavanja, ali to nije za nas. Odavno smo se uvjerili da nijedan doživljaj nije potpun ako ga nismo podijelili jedno s drugim, stoga se nadam da ćemo svoje navike zadržati i u braku.

1. Šetnja ili zajednička sportska aktivnost

Da budemo jasni, ja sam antitalent za sport. Pokušavala sam tijekom svog života postati rukometašica, tenisačica i košarkašica (s 163 cm visine – yeah, right!), ali nijedan me sport dovoljno dugo nije interesirao. Imala sam faze teretane, u školi išla na badminton i tjerala se na jogging (najčešće u proljeće kad obilje peludi, na koju sam alergična, pluta po zraku – divota!), i tek sam sada shvatila zašto sam naviku bavljenja sportskim aktivnostima stekla tek nedavno – bile su mi dosadne jer se nisam njima bavila u pravom društvu! Dragi i ja zajedno idemo na plivanje ili duge šetnje, i to je definitivno nešto što bih preporučila svim parovima. U zdravom tijelu jest zdrav duh – a vrijeme provedeno u bazenu ili u šetnji prilika je za razgovore koje sigurno ne bi vodili dok vam televizija odvlači pažnju.


2. Gledanje filmova

Nemojte me krivo shvatiti, volim ja i izležavanje pred TV-om, a gledanje filmova naš je lifestyle, i trudimo se barem jednom tjedno imati movie night poput Gilmoreica. Iako se prije gledanja filma redovito posvađamo, jer on voli ratne akcije i slične uzbudljive žanrove, a ja bih rado gledala povijesnu dramu, romantičnu komediju, ili ne daj, Bože, crno bijeli film s Bette Davis, ipak se uspijemo naći na pola puta, baš kao Neda Ukraden, i provedemo večer glupirajući se uz film, tijekom kojeg ja stalno brbljam, a on onda mora vraćati film unatrag da bi vidio ono što je propustio zbog mog brbljanja.


3. Tko kuha, ne pere suđe

Ne znam točno kad je nastalo ovo naše pravilo, ali striktno ga se držimo otkad dijelimo kućanske poslove – jedno kuha, drugo pere suđe. Do sada se to pravilo pokazalo kao učinkovito i definitivno predstavlja način da oboje sudjelujemo u spremanju jela. Volim kad se oboje petljamo po kuhinji, otkrivamo nove fine recepte, a pogotovo naše petke navečer kojima običavamo pustiti glumpavu pop glazbu i peći kolače.


4. Zajednički odlazak na misu i zajednička molitva

Odlazak na misu vrlo nam je bitan, pogotovo otkad smo zaručeni i otkad smo odslušali zaručnički tečaj koji nam je oboma jako svidio i inspirirao nas da budemo jedno drugome najbolji zaručnici koji možemo biti. Čak i kad smo umorni ili nam je dan bio loš, jedno drugo inspiriramo na zajedničku molitvu koja se, izmoljena uglas, uvijek čini jačom i značajnijom. Nadamo se da ćemo je jednog dana prenijeti i na svoju djecu.


5. Alone time

Iako najradije provodimo vrijeme jedno s drugim, da bismo ga više cijenili, dajemo jedno drugome prostora i za alone time – bila to kava s prijateljima, proba zbora, čitanje knjige, gledanje utakmice, uživo ili na televiziji, ili neka druga aktivnost – nakon nje, uvijek je lijepo vratiti se kući.


6. Zajednička putovanja

Iako još uvijek nismo premobilni i nemamo velika primanja, kad god nam se pruži prilika, volimo putovati. Pri tome ne mislim na veeelika putovanja, ta nikada zajedno upotrijebili putovnice! Ali, volimo otkrivati zajedno svijet oko nas, pa makar to bili i gradovi ili sela u čijoj blizini živimo. Toliko je ljepote u ovoj našoj zemlji - od dvoraca u Zagorju do mandarina uz Neretvu - voljeli bismo je jednom obići cijelu.


7. Romantika
Iako smo zajedno već trinaest godina, od doba kad smo se nalazili poslije školske nastave i na klupicama našeg grada dijelili poljupce, pa sve do danas kad smo stari penzići – njegujemo romantiku u svojoj vezi. Trudimo se jedno drugo iznenaditi doručkom u krevet, sitnicom na koju naletimo u dućanu kupujući namirnice za ručak, porukom koju ostavimo na kuhinjskom stolu prije nego izađemo iz stana. Trudimo se i proslaviti sve dane koji su značajni za našu vezu – dan kad smo se upoznali, kad smo prohodali, kad smo si rekli dvije slatke riječi, prvo ovo, prvo ono – upravo zbor toga se radujemo i vjenčanju, najvećem danu od ovdje navedenih, koji ćemo uskoro proslaviti sa svojim obiteljima i prijateljima.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...