Preskoči na glavni sadržaj

7 navika sretnog para

Danas moj dragi napušta naše gnijezdo i kreće put Slavonije kako bi se u subotu proveselio s dječacima s kojima je odrastao, igrao se vječnog mitraljeza (ne pitajte) i našutavao loptu po igralištima diljem našeg lijepog grada. Znam da je patetično, ali iako će mi tjedan dana ženske samoće (čitaj: čupkanja dlačica, pilinga, maskica, kupkica) prije vjenčanja dobro doći, on će mi užasno nedostajati. Sve to iz jednostavnog razloga – malo je toga što nas dvoje ne radimo zajednički. Znam da postoje parovi koji se, pored raznih obveza, vide samo prije spavanja, ali to nije za nas. Odavno smo se uvjerili da nijedan doživljaj nije potpun ako ga nismo podijelili jedno s drugim, stoga se nadam da ćemo svoje navike zadržati i u braku.

1. Šetnja ili zajednička sportska aktivnost

Da budemo jasni, ja sam antitalent za sport. Pokušavala sam tijekom svog života postati rukometašica, tenisačica i košarkašica (s 163 cm visine – yeah, right!), ali nijedan me sport dovoljno dugo nije interesirao. Imala sam faze teretane, u školi išla na badminton i tjerala se na jogging (najčešće u proljeće kad obilje peludi, na koju sam alergična, pluta po zraku – divota!), i tek sam sada shvatila zašto sam naviku bavljenja sportskim aktivnostima stekla tek nedavno – bile su mi dosadne jer se nisam njima bavila u pravom društvu! Dragi i ja zajedno idemo na plivanje ili duge šetnje, i to je definitivno nešto što bih preporučila svim parovima. U zdravom tijelu jest zdrav duh – a vrijeme provedeno u bazenu ili u šetnji prilika je za razgovore koje sigurno ne bi vodili dok vam televizija odvlači pažnju.


2. Gledanje filmova

Nemojte me krivo shvatiti, volim ja i izležavanje pred TV-om, a gledanje filmova naš je lifestyle, i trudimo se barem jednom tjedno imati movie night poput Gilmoreica. Iako se prije gledanja filma redovito posvađamo, jer on voli ratne akcije i slične uzbudljive žanrove, a ja bih rado gledala povijesnu dramu, romantičnu komediju, ili ne daj, Bože, crno bijeli film s Bette Davis, ipak se uspijemo naći na pola puta, baš kao Neda Ukraden, i provedemo večer glupirajući se uz film, tijekom kojeg ja stalno brbljam, a on onda mora vraćati film unatrag da bi vidio ono što je propustio zbog mog brbljanja.


3. Tko kuha, ne pere suđe

Ne znam točno kad je nastalo ovo naše pravilo, ali striktno ga se držimo otkad dijelimo kućanske poslove – jedno kuha, drugo pere suđe. Do sada se to pravilo pokazalo kao učinkovito i definitivno predstavlja način da oboje sudjelujemo u spremanju jela. Volim kad se oboje petljamo po kuhinji, otkrivamo nove fine recepte, a pogotovo naše petke navečer kojima običavamo pustiti glumpavu pop glazbu i peći kolače.


4. Zajednički odlazak na misu i zajednička molitva

Odlazak na misu vrlo nam je bitan, pogotovo otkad smo zaručeni i otkad smo odslušali zaručnički tečaj koji nam je oboma jako svidio i inspirirao nas da budemo jedno drugome najbolji zaručnici koji možemo biti. Čak i kad smo umorni ili nam je dan bio loš, jedno drugo inspiriramo na zajedničku molitvu koja se, izmoljena uglas, uvijek čini jačom i značajnijom. Nadamo se da ćemo je jednog dana prenijeti i na svoju djecu.


5. Alone time

Iako najradije provodimo vrijeme jedno s drugim, da bismo ga više cijenili, dajemo jedno drugome prostora i za alone time – bila to kava s prijateljima, proba zbora, čitanje knjige, gledanje utakmice, uživo ili na televiziji, ili neka druga aktivnost – nakon nje, uvijek je lijepo vratiti se kući.


6. Zajednička putovanja

Iako još uvijek nismo premobilni i nemamo velika primanja, kad god nam se pruži prilika, volimo putovati. Pri tome ne mislim na veeelika putovanja, ta nikada zajedno upotrijebili putovnice! Ali, volimo otkrivati zajedno svijet oko nas, pa makar to bili i gradovi ili sela u čijoj blizini živimo. Toliko je ljepote u ovoj našoj zemlji - od dvoraca u Zagorju do mandarina uz Neretvu - voljeli bismo je jednom obići cijelu.


7. Romantika
Iako smo zajedno već trinaest godina, od doba kad smo se nalazili poslije školske nastave i na klupicama našeg grada dijelili poljupce, pa sve do danas kad smo stari penzići – njegujemo romantiku u svojoj vezi. Trudimo se jedno drugo iznenaditi doručkom u krevet, sitnicom na koju naletimo u dućanu kupujući namirnice za ručak, porukom koju ostavimo na kuhinjskom stolu prije nego izađemo iz stana. Trudimo se i proslaviti sve dane koji su značajni za našu vezu – dan kad smo se upoznali, kad smo prohodali, kad smo si rekli dvije slatke riječi, prvo ovo, prvo ono – upravo zbor toga se radujemo i vjenčanju, najvećem danu od ovdje navedenih, koji ćemo uskoro proslaviti sa svojim obiteljima i prijateljima.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca