Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari koje ću napraviti kad postanem gospođa

Za deset dana prošetat ću do oltara s ljubavi svog života. Ne govorim to onako kao sintagmu koja se već izlizala od prevelike uporabe, govorim to kao činjenicu koja je jasna kao Sunce oko kojeg se okreće naš šareni planet. Imali smo problema, svađali smo se, ma koga zavaravam - još uvijek se svađamo, još uvijek od drame po sobi lete stvari, lete riječi koje nismo htjeli izreći... - ali uvijek smo bili jedno uz drugo - u sreći i u tuzi, u zdravlju i u bolesti. Ipak, dati mu obećanje pred Bogom i našim najdražima nešto je o čemu sam maštala godinama, a što sam posebno iščekivala sve ove mjesece. Pitali su me je li vjenčanje stvarno big deal kao u filmovima. Meni jest, i iako sam uživala u pripremama za njega, ono što zapravo iščekujem je sladak bračni život, a ne sam dan vjenčanja. Čak i da sve pođe po zlu, da padaju sjekire, nas dvoje ćemo se voljeti i smijati tog dana bez prestanka. Neće se u našim životima ništa posebno izmijeniti, samo ćemo svoju ljubav izjaviti pred svima i nestrpljivo iščekivati sljedeću eru našeg života!


A, kad postanem njegova supruga, ovo ću prvo napraviti:

1. Poljubiti mladoženju
Nadam se da ću u tom jednom savršenom trenutku zaboraviti na sve sitnice koje na dan vjenčanja nisu išle po planu i uspjeti uživati u činjenici da sam, nakon trinaest godina, napokon postala supruga divnom muškarcu.


2. Plesati do fajrunta
Znate ono, treba plesati kao da te nitko ne gleda? Ima li bolje prigoda za to od vlastitog vjenčanja? Planiram plesati i uživati do jutra, ili barem dok mi bolna stopala budu dopustila!

3. Uživati u torti
Nije da sam se u posljednje vrijeme suzdržavala od slastica - uvijek su me nekako pronašle. Ipak, nisam u njima uživala punim srcem, osjećajući strašnu grižnju savjesti pri pomisli na bijelu haljinu u koju se uskoro moram uvući, tako da će naša torta biti najslađa torta u mom životu!


4. Protresti događaje s obitelji
Jedva čekam ručak na dan poslije vjenčanja, kada će svi biti opušteni, kad će fina obleka biti bačena u košaru za pranje rublja, a žuljevite noge u cipelama bez potpetica. Tko je što radio, tko pati od najvećeg mamurluka - sve ću htjeti čuti!

5. Unfollowati sve stranice na Facebooku na temu vjenčanja
Ovo vam zasigurno zvuči besmisleno, ali ne biste vjerovali koliko na društvenim mrežama ima stranica na temu vjenčanja. Svaka prava bride to be lajkala ih je poveći broj, a kako je s organizacijom vjenčanja gotova - tjedan poslije vjenčanja savršeno je vrijeme za odznačiti ih.



6. Odriješiti kesu
Nažalost, valja vratiti vjenčanicu i platiti sve usluge obavljene na dan vjenčanja. No, sve će to biti zaboravljeno u trenutku kad se budemo prisjećali našeg vjenčanja kad budemo stari i naborani.

7. Ošišati se
Moja kosa već mjesecima žudi za novom frizurom. Ova duga kosa uopće nije za mene, pa sam planiranju nove frizure posvetila više pažnje nego frizuri dostojnoj mladenke.


8. Promijeniti dokumente
Nelagodno, ali nužno je, uslijed promjene prezimena, promijeniti osobne dokumente, što će me koštati minimalno stotinjak eura, kažu. Muž će platiti :)

9. Otići u shopping
Budući da dolazi jesen, savršeno je vrijeme za posjetiti shopping centar i počastiti se toplijim kombinacijama. Jeeeej!


10. Uživati na medenom mjesecu
Pitaju nas stalno gdje ćemo na medeni mjesec. Budući da nije lako organizirati i održati vjenčanje s dvadesetak dana godišnjeg odmora na raspolaganju, nekoliko dana u Slavoniji bit će nam dovoljno da doživimo lijepe i romantične trenutke medenog mjeseca. Jedva čekam!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...