Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari koje svatko treba naučiti/napraviti prije braka (dio 2.)

Jučer je u Šibeniku cijeli dan bila noć. Nebo je bilo kao ono iz Sandijeve pjesme, a lijevalo je kao da nema namjeru ikada stati. Dok su se šibenskim kalama slijevali slapovi, zakopala sam se u spise i nastojala obaviti što više posla prije godišnjeg odmora na koji, napokon, idem sljedeći tjedan - dva dana prije djevojačke zabave! Nakon burnog dana na poslu, ipak sam skupila snage i prošetala do Algoritma i odlučila naknaditi si duševne boli koje trpim jer sam opet, nakratko, ostala bez cimera. Pospremala sam i stan, sama prošetala rutom kojom uobičajeno šećemo udvoje, slušajući novi fenomenalni album U2, Songs of innocence, i zapravo, nakon dugo vremena, i uživala u samoći.

6. Popiti kavu sa sobom!

Mislim da bi svakome, prije braka, koristilo da bude sam svoj gazda. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne mislim da bi ikome godilo dvije godine živjeti usamljeno, kao što sam ja živjela, ali nekoliko mjeseci samoće i samostalnosti svakome bi pomoglo da posloži svoje prioritete, da shvati kakav život želi živjeti i kakva osoba želi biti. Imam prijatelje koji ni dana nisu živjeli sami i kojima je neugodno sjediti u kafiću bez partnera za kavu - možda je i meni to nekada predstavljalo problem, ali danas znam da je privilegij popiti kavu nasamo.


7. Biti hrabar, ali znati i potražiti pomoć!

Kad smo kod prioriteta, dugo mi je u životu trebalo da shvatim da ne moram uvijek biti jaka i da nije sramota izjadati se ili, ne daj Bože, potražiti pomoć - bez obzira što ljudi o tome mislili. Nijednu prepreku u životu nisam preživjela sama, pa bih onima koji održavaju imidž ja-sam-uvijek-nasmijan-i-moj-život-je-savršen preporučila da pronađu dobro uho koje će ih saslušati, prije nego bude kasno. Napokon, brak je partnerski posao - i koliko god vi bili sposobni i samouvjereni, niti jedan problem nećete sami riješiti.


8. Podijeliti poslove!

U braku svatko ima svoju ulogu pa je prije izgovaranja "Uzimam" važno da svatko sazna u čemu je dobar i što u brak može uložiti. Zaboravite znanje i vještine koje pokušavate ponuditi budućim poslodavcima, za dobro funkcioniranje kućanstva potrebna je kvalitetna podjela poslova, ali i suradnja. Što prije saznate tko je bolji u izračunu potrošnje struje, a tko u peglanju - to će vam biti lakše.


9. Iskoristiti dan!

Da bi čovjek mogao biti srodna duša drugom biću, mora znati uživati u životu - uzeti od svakog dana ono najbolje i ne misliti o braku kao o kavezu u kojem ćete dočekati senilnost, gastritis i osteoporozu. Ljudi koji još uvijek imaju osjećaj da se nisu "iživjeli" vjerojatno neće biti spremni za bračni život sve dok ne shvate da njihov suprug ili supruga u njihovom životu može samo otvoriti nove horizonte, a ne ograničiti ih.

10. Prihvatiti svog partnera!


Najiskrenije priznajem, trebalo mi je više od desetljeća da prestanem od svog dragog očekivati da se prilagodi mojim pravilima igre i da se pomirim s tim da on nikada neće postati muškarac bez mane, sve da ja dubim na glavi. Kad nešto isplaniram, potrudit ću se to i ostvariti. Ne vjerujem u igre na sreću, ne vjerujem da je ono što se dobije na pladnju vrijedno, ali vjerujem da trud mora uroditi plodom, kad tad. Međutim, uzaludan mi trud - njega nisam uspjela promijeniti, baš kao ni on mene. I hvala Bogu na tome, jer, da jesam, vjerojatno me nikad ne bi izluđivao, živcirao i iznenađivao, pa bi moj život bio dosadan i predvidljiv!

Primjedbe

  1. Ajme još malo! :) Kad prođe sve oko vjenčanja nadam se nekom serijalu postova "Kako preživjeti vjenčanje" i slično :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Naravno, opisat cu sve zgode i nezgode kao pouku buducim udavacama! :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca