Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari koje svatko treba naučiti/napraviti prije braka (dio 2.)

Jučer je u Šibeniku cijeli dan bila noć. Nebo je bilo kao ono iz Sandijeve pjesme, a lijevalo je kao da nema namjeru ikada stati. Dok su se šibenskim kalama slijevali slapovi, zakopala sam se u spise i nastojala obaviti što više posla prije godišnjeg odmora na koji, napokon, idem sljedeći tjedan - dva dana prije djevojačke zabave! Nakon burnog dana na poslu, ipak sam skupila snage i prošetala do Algoritma i odlučila naknaditi si duševne boli koje trpim jer sam opet, nakratko, ostala bez cimera. Pospremala sam i stan, sama prošetala rutom kojom uobičajeno šećemo udvoje, slušajući novi fenomenalni album U2, Songs of innocence, i zapravo, nakon dugo vremena, i uživala u samoći.

6. Popiti kavu sa sobom!

Mislim da bi svakome, prije braka, koristilo da bude sam svoj gazda. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne mislim da bi ikome godilo dvije godine živjeti usamljeno, kao što sam ja živjela, ali nekoliko mjeseci samoće i samostalnosti svakome bi pomoglo da posloži svoje prioritete, da shvati kakav život želi živjeti i kakva osoba želi biti. Imam prijatelje koji ni dana nisu živjeli sami i kojima je neugodno sjediti u kafiću bez partnera za kavu - možda je i meni to nekada predstavljalo problem, ali danas znam da je privilegij popiti kavu nasamo.


7. Biti hrabar, ali znati i potražiti pomoć!

Kad smo kod prioriteta, dugo mi je u životu trebalo da shvatim da ne moram uvijek biti jaka i da nije sramota izjadati se ili, ne daj Bože, potražiti pomoć - bez obzira što ljudi o tome mislili. Nijednu prepreku u životu nisam preživjela sama, pa bih onima koji održavaju imidž ja-sam-uvijek-nasmijan-i-moj-život-je-savršen preporučila da pronađu dobro uho koje će ih saslušati, prije nego bude kasno. Napokon, brak je partnerski posao - i koliko god vi bili sposobni i samouvjereni, niti jedan problem nećete sami riješiti.


8. Podijeliti poslove!

U braku svatko ima svoju ulogu pa je prije izgovaranja "Uzimam" važno da svatko sazna u čemu je dobar i što u brak može uložiti. Zaboravite znanje i vještine koje pokušavate ponuditi budućim poslodavcima, za dobro funkcioniranje kućanstva potrebna je kvalitetna podjela poslova, ali i suradnja. Što prije saznate tko je bolji u izračunu potrošnje struje, a tko u peglanju - to će vam biti lakše.


9. Iskoristiti dan!

Da bi čovjek mogao biti srodna duša drugom biću, mora znati uživati u životu - uzeti od svakog dana ono najbolje i ne misliti o braku kao o kavezu u kojem ćete dočekati senilnost, gastritis i osteoporozu. Ljudi koji još uvijek imaju osjećaj da se nisu "iživjeli" vjerojatno neće biti spremni za bračni život sve dok ne shvate da njihov suprug ili supruga u njihovom životu može samo otvoriti nove horizonte, a ne ograničiti ih.

10. Prihvatiti svog partnera!


Najiskrenije priznajem, trebalo mi je više od desetljeća da prestanem od svog dragog očekivati da se prilagodi mojim pravilima igre i da se pomirim s tim da on nikada neće postati muškarac bez mane, sve da ja dubim na glavi. Kad nešto isplaniram, potrudit ću se to i ostvariti. Ne vjerujem u igre na sreću, ne vjerujem da je ono što se dobije na pladnju vrijedno, ali vjerujem da trud mora uroditi plodom, kad tad. Međutim, uzaludan mi trud - njega nisam uspjela promijeniti, baš kao ni on mene. I hvala Bogu na tome, jer, da jesam, vjerojatno me nikad ne bi izluđivao, živcirao i iznenađivao, pa bi moj život bio dosadan i predvidljiv!

Primjedbe

  1. Ajme još malo! :) Kad prođe sve oko vjenčanja nadam se nekom serijalu postova "Kako preživjeti vjenčanje" i slično :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Naravno, opisat cu sve zgode i nezgode kao pouku buducim udavacama! :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...