Preskoči na glavni sadržaj

Zbogom djevojačkoj sobi

Čudan je osjećaj susresti se s bijelom haljinom u kojoj ćeš drugoj osobi pred Bogom obećati vjernost i ljubav do kraja života. Donijela sam je danas iz salona vjenčanica i objesila na karnišu u svojoj ljubičasto žutoj sobi. Sužena je i skraćena, pristaje mi kao salivena. Više nije jedna u nizu haljina koje čekaju svoju privremenu vlasnicu - sada je samo moja. Ne mogu se prisiliti da ugasim svjetlo i krenem na počinak, sjedim na krevetu i buljim u nju ne vjerujući očima. Zar se to meni stvarno događa? Zar stvarno u sobi imam - svoju vjenčanicu?


Svega su se nagledali zidovi moje djevojačke sobe, ali ovakvu ljepotu nisu imali prilike ugostiti. Sve je u sobi oživjelo pred bijelinom. Nisu ti zidovi uvijek bili ovih boja, izredale su se na njima boje tuge, i boje radosti. Vidjeli su moj osmijeh, naslušali se buntovne glazbe, zapamtili sve ružne riječi koje su izgovorene. Bdijeli su uz mene tijekom neprospavanih noći, budili me kad su mi se oči sklapale nad knjigom. Upoznali su moje prijatelje, i dopustili im da u njih urežu svoje riječi, da ostave podsjetnik na najljepše trenutke. Čuvali su ormare s krpicama u kojima sam dobila prvu jedinicu iz biologije, prvi put se napila, u kojima sam se prvi put poljubila, prvi put poželjela biti mu supruga. Vidjeli su poljupce, vidjeli su tišinu. Vidjeli su me kako uplakana dušu prolijevam po stranicama dnevnika. "Nije zaslužio tvoje suze", vjerojatno bi mi rekli da su umijeli. Nisu ni oni vjerovali da u nama ima dovoljno ljubavi da prebrodimo svaku različitost, svaku nesuglasicu, svaku prepreku. 


Danas se pred njima naslađuje bijela haljina, nevino pokazujući svoju čipku, skromno viseći - čekajući dan našeg vjenčanja. No, čak i kad se lijepa haljina pokaže u svom punom sjaju, pomislit ću na zidove svoje djevojačke sobe, znajući da sam zahvaljući njima sazrijela, da zahvaljujući njima cijenim ljubav koja mi se daje, da sam zbog njih spremna obećati vjernost i ljubav drugom čovjeku do kraja života, te da, čak i kad ih posljednji put napustim, godine koje su mi darovali i tajne koje su čuvali nikada neću zaboraviti.
Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...
Objavi komentar
Pročitajte više

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...
Objavi komentar
Pročitajte više