Preskoči na glavni sadržaj

Što ćemo sutra kuhati? (2)

Često me uhvati kulinarska fjaka, potpuno sam lišena ideja što kuhati i čini mi se kao da neprestano ručamo jedna te ista, već provjerena, jela, a htjela bih nešto novo, nešto divlje. No, hvala Bogu, i onome tko stvori visoku tehnologiju, imamo Coolinariku po kojoj kopam u takvim slučajevima. Među svim receptima koji se na prvu čine fantastično, a ispadnu nezadovoljavajući, nađe se i neki za koji jednoglasno odlučimo da je dostojan upisivanja u našu bilježnicu recepata - jer ga imamo namjeru ponovno skuhati i smazati. Danas s vama dijelim neka od njih - link s receptom je u naslovu jela.

Oslić na fino
Jedan od takvih recepata je oslić bez glave koji tu i tamo u lokalnom dućanu bude na akcijskom sniženju i kojeg obično spremimo petkom. Zbog ovog oslića pripremljenog uz ljetno povrće prste ćete polizati!


Muškatna tikva s vratinom 
Ne znam zašto, ali jako volim narančastu hranu, bez mrkve mi obrok gotovo i ne prolazi. Uz nju, u zadnje vrijeme sam luda za butternut, iliti muškatnom, tikvom koja je savršena za pripremu kolača, ali i za glavna jela. Ova bundeva za mene je kraljica - bogata je omega 3 masnim kiselinama i vitaminima A, B i C, a siromašna mastima, što je razlog zašto je u jesenskom i hladnijem razdoblju jedemo barem dvaput tjedno.

Pikantna soja 
Vjerojatno sam već ranije spomenula da sam tijekom srednje škole i tijekom studija bila vegetarijanka. Iako sam se, radi zdravlja, vratila mesožderstvu, neka jela su mi i danas bolja u vegetarijanskoj varijanti, npr. pizza, špagete "bolonjez", ali i ovakvi gulaši od sojinih komadića koji su spremni za konzumaciju za pola sata. Plus preporuka - na količinu iz recepta stavite samo pola feferonke i trunčicu papra - osim ako volite zbilja vatrena jela.


Jesenska štrudla
Ovu štrudlu već sam spomenula, a zadnji put kad sam je složila je bila toliko ukusna da sam polovicu morala odnijeti stanodavcima na degustaciju, samo da je ne pojedem cijelu. Bundeva, jabuka i cimet - sve što mi treba za sreću! Poslužiti na kišni dan uz kavu i dobru knjigu.


Senf šnicle
Ove šnicle tipičan su specijalitet mađarske kuhinje prema kojoj smo mi, Slavonci, dosta orijentirani. Možda šnicle pripremate na sličan, gotovo klasičan način, ali žličica senfa upravo je ono što im je nedostajalo da se uvrste u jedno od omiljenih vam jela. Poslužite uz pire krumpir ili rižu i uživajte u pravom domaćem ručku.

A ako sve propadne, skuhajte kremastu zobenu kašu od mlijeka, zobenih mekinja, žlice meda i badema (a OK, možete i zacimetiti ako baš želite!), pokrijte se dekicom i čekajte sunce iza kiše!


Dobar tek!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...