Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam o vjenčanjima naučila sam od Gilmoreica (2)

Kad muškarac zaprosi ženu, njoj glavom najčešće prođu svi uzorci cvijeća i sve fotografije mladenaca koje je ikad vidjela i poželjela za svoje vjenčanje. Istog tog trenutka ona počinje planirati svoje vjenčanje, od onog bajkovitog, filmskog, tematskog - ukratko - neostvarivog ukoliko ne raspolaže s milijun dolara, pa sve do realnog, za hrvatske prilike normalnog, vjenčanja. Tako sam i ja krenula, i na vrijeme prekinula maniju - sjetivši se Sookie i njene prve faze vjenčanja.

5. Labudovi i patuljci su too much, a žuta boja kao tema vjenčanja baš ne odiše elegancijom

Emily je procijenila Sookie kao luckastu osobu koja voli šarenilo i preporučila joj da na svom vjenčanju ima patuljke i  gljive koje plešu, što se Sookie učinilo odličnom idejom - sve dok njezin budući suprug nije shvatio da je sve otišlo predaleko i da polako gubi svoju bride to be. Sve me to podsjetilo da je za lijepo vjenčanje ključno da ga mladenci zajedno organiziraju. Moj dragi i ja zajedno smo birali fotografa, bend, izrađivali dekoracije, a bio je uključen i u izbor vjenčanice - na što me inspirirala Lorelai pojavivši se u haljini pred Lukeom.


6. Ako netko od mladenaca odgodi vjenčanje - ono se nikad neće dogoditi

Hvala Bogu, nisam to doživjela na svojoj koži, ali u Gilmoreicama se pokazalo da odgoda vjenčanja rezultira udaljavanjem budućih mladenaca i neizbježnim prekidom. Don't do it. Trebate razmisliti o svim mogućim prednostima, manama i strahovima prije nego se u planiranje vjenčanja uopće upustite. A jednom kad se za bračni život odlučite, svi usputni problemi trebali bi biti piece of cake.


7. Nošenje majčine vjenčanice nije uvijek najbolja ideja

Iako moja majka još uvijek u bakinom ormaru čuva svoju vjenčanicu, nikada mi nije palo napamet da ju obučem na dan svog vjenčanja - iako sam veliki obožavatelj mode '80.-tih. Kao i moja majka, a i svaka mladenka prije i poslije nje, i ja sam htjela samo svoju haljinu (relativno moju, budući da je iznajmljujem), onu pravu koju ću izabrati između njih stotinu. Izbor haljine pokazao se kao jedan od lakših izbora u organiziranju vjenčanja, hm, nadam se da neću požaliti, kao što je požalila Lane kad je ugledala vjenčanicu s hlačama.


8. Nije pristojno pozivati goste tjedan dana prije vjenčanja, a posebno ne bez, za njih unaprijed pripremljene, pozivnice 

Bontonu me uvelike naučila Emily Gilmore, a važno je znati što se smije, a što ne smije. I iako mi je tijekom nekoliko mjeseci napamet padalo još mnogo ljudi koje bih mogla pozvati na vjenčanje (jer su mi dragi, jer ih nisam dugo vidjela, jer vole plesati, jer su neki drugi ljudi otkazali dolazak i iz raznih drugih blesavih razloga), a koji se nisu našli na originalnom popisu gostiju, neću posegnuti za pitty inviteom - jer znam da se goste na vjenčanje ne smije zvati u prekratkom vremenu prije samog vjenčanja.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...