Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam o vjenčanjima naučila sam od Gilmoreica (2)

Kad muškarac zaprosi ženu, njoj glavom najčešće prođu svi uzorci cvijeća i sve fotografije mladenaca koje je ikad vidjela i poželjela za svoje vjenčanje. Istog tog trenutka ona počinje planirati svoje vjenčanje, od onog bajkovitog, filmskog, tematskog - ukratko - neostvarivog ukoliko ne raspolaže s milijun dolara, pa sve do realnog, za hrvatske prilike normalnog, vjenčanja. Tako sam i ja krenula, i na vrijeme prekinula maniju - sjetivši se Sookie i njene prve faze vjenčanja.

5. Labudovi i patuljci su too much, a žuta boja kao tema vjenčanja baš ne odiše elegancijom

Emily je procijenila Sookie kao luckastu osobu koja voli šarenilo i preporučila joj da na svom vjenčanju ima patuljke i  gljive koje plešu, što se Sookie učinilo odličnom idejom - sve dok njezin budući suprug nije shvatio da je sve otišlo predaleko i da polako gubi svoju bride to be. Sve me to podsjetilo da je za lijepo vjenčanje ključno da ga mladenci zajedno organiziraju. Moj dragi i ja zajedno smo birali fotografa, bend, izrađivali dekoracije, a bio je uključen i u izbor vjenčanice - na što me inspirirala Lorelai pojavivši se u haljini pred Lukeom.


6. Ako netko od mladenaca odgodi vjenčanje - ono se nikad neće dogoditi

Hvala Bogu, nisam to doživjela na svojoj koži, ali u Gilmoreicama se pokazalo da odgoda vjenčanja rezultira udaljavanjem budućih mladenaca i neizbježnim prekidom. Don't do it. Trebate razmisliti o svim mogućim prednostima, manama i strahovima prije nego se u planiranje vjenčanja uopće upustite. A jednom kad se za bračni život odlučite, svi usputni problemi trebali bi biti piece of cake.


7. Nošenje majčine vjenčanice nije uvijek najbolja ideja

Iako moja majka još uvijek u bakinom ormaru čuva svoju vjenčanicu, nikada mi nije palo napamet da ju obučem na dan svog vjenčanja - iako sam veliki obožavatelj mode '80.-tih. Kao i moja majka, a i svaka mladenka prije i poslije nje, i ja sam htjela samo svoju haljinu (relativno moju, budući da je iznajmljujem), onu pravu koju ću izabrati između njih stotinu. Izbor haljine pokazao se kao jedan od lakših izbora u organiziranju vjenčanja, hm, nadam se da neću požaliti, kao što je požalila Lane kad je ugledala vjenčanicu s hlačama.


8. Nije pristojno pozivati goste tjedan dana prije vjenčanja, a posebno ne bez, za njih unaprijed pripremljene, pozivnice 

Bontonu me uvelike naučila Emily Gilmore, a važno je znati što se smije, a što ne smije. I iako mi je tijekom nekoliko mjeseci napamet padalo još mnogo ljudi koje bih mogla pozvati na vjenčanje (jer su mi dragi, jer ih nisam dugo vidjela, jer vole plesati, jer su neki drugi ljudi otkazali dolazak i iz raznih drugih blesavih razloga), a koji se nisu našli na originalnom popisu gostiju, neću posegnuti za pitty inviteom - jer znam da se goste na vjenčanje ne smije zvati u prekratkom vremenu prije samog vjenčanja.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca