Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam o vjenčanjima naučila sam od Gilmoreica (1)

Svemu, osim onome čemu su me naučili roditelji, škola ili ulica, iliti sokak, naučile su me Gilmoreice, pa tajbitnijem o djevojačkim zabavama (zbog čega bih najradije djevojačku zabavu provela gledajući filmove Molly Ringwald ili barem penis Richarda Gerea), ali i o vjenčanima. 

Tijekom sedam sezona Gilmoreica, imala sam priliku vidjeti pripreme za brojna vjenčanja koja je Lorelai organizirala u Independence Innu, korejska vjenčanja u Kim's antiques, pripreme za Lorelaino vjenčanje s Maxom, Sookieno vjenčanje, budističko-adventističko vjenčanje Lane i Zacka, renesansno vjenčanje TJ i Liz, obnovu zavjeta Richarda i Emily, vjenčanje Lorelaine šefice Mije, vjenčanje Loganove sestre Honor i pretpripreme za Lorelaino vjenčanje s Lukeom. Dovoljno prilika za steći određeno iskustvo, zar ne? Pa evo što sam naučila.

1. Pjesma za prvi ples mora označiti novu fazu života

Volim kad Richard na obnovi zavjeta iznenadi Emily pjesmom Wedding bell blues, po kojoj je i čitava epizoda nazvana, pokazavši da romantika ne izumire s godinama ni stažem u braku. Svoju pjesmu za prvi ples izabrali smo baš kao mantru po kojoj želimo živjeti sljedećih par desetljeća.


2. Vjenčanje je riskantno i bez rasporeda sjedenja
Svaki moj dosadašnji pokušaj organiziranja rasporeda sjedenja pao je u vodu i vjerujem da je nemoguće složiti raspored tako da svakom gostu odgovara - čak i bez Lorelai koja ga namjerno želi poremetiti tako da ljudi koji se međusobno ne podnose sjede jedni do drugih.


3. Ako ne želiš prije vjenčanja isprobavati vjenčanicu, zapravo se ne želiš udati za dotičnog gospodina

Emily se na Lorelainoj djevojačkoj zabavi prisjetila kako je nestrpljivo iščekivala svoje vjenčanje, kako je svaku večer isprobavala haljinu zamišljajući Richardov izraz lica na dan vjenčanja. Za Lorelai je to bilo crveno svjetlo - ona, naime, prije vjenčanja s Maxom nije poželjela isprobavati vjenčanicu. Što da vam rečem, blago je reći - želim je isprobavati do besvijesti - ali ona je još uvijek u salonu!


4. Ako sama izabireš haljine za djeveruše, one će ti to predbacivati do kraja života

Možda bih u organizaciji vjenčanja i podlegla amerikanizaciji i izabrala sama kroj i boju haljina za djeveruše, ali s obzirom na Lorelaine pouke i činjenicu da su mi djeveruše sestre, svaka unikat na svoj način, njihovu individualnost bilo je nemoguće i pokušati zatrti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...