Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari koje svatko treba naučiti/napraviti prije braka (dio 1.)

Redovito nailazim na članke tipa „Što svaka žena treba učiniti/naučiti/isprobati prije udaje“ i neizmjerno me živcira što se u njima ženama preporučuje da prije braka hodaju/spavaju sa što više pogrešnih tipova (jer, kako li će, inače, jadne ne bile, znati prepoznati onog pravog?!), da se počaste sa stotinu para cipela, da putuju svijetom (jer si to baš svi mogu priuštiti) i da zavole svoje tijelo, uz obavezni citat Jennifer Lopez u kojem stoji da je sretna otkad je naučila voljeti svoje tijelo. Duuuuh, da ja imam takvo tijelo, i ja bih ga voljela!

Za početak, nikada nećemo zavoljeti strije, celulit ili kožu punu akni – to je činjenica i treba se s njom pomiriti. Svatko od nas ima određene komplekse kojima se opterećuje u danima kada nema pametnijeg posla, i to je u redu – neke stvari jednostavno nisu lovable. Ipak, neke bismo stvari prije sklapanja braka, tj. davanja obećanja da ćemo svoje misli usmjeriti prvenstveno prema svome bračnom drugu, a onda k sebi, mogli naučiti ili isprobati, čisto da si olakšamo život - bili mi budući suprug ili supruga.

1. Skuhati vrhunski barem jedno jelo!

Nitko ne očekuje od osobe u dvadesetima da je vrsni kuhar, ali u današnje vrijeme, kraj svih kulinarskih TV emisija, kuharica s detaljno ispisanim receptima i telefona kojim uvijek možemo dozvati majke u pomoć, svatko može biti masterchef – i biti prepoznatljiv prema barem jednom jelu kojeg uvijek pripremi tako da svi traže repete. Npr.,moj dragi i ja specijalizirali smo se za burek (klikni na njega za recept) koji po trenutnim željama modificiramo i kojeg smo ovo ljeto spremili svim svojim gostima, različitih ukusa, a za koji su svi tražili recept!


2. Prati i peglati, i to ne samo svoje rublje!

Tko god živi u carstvu svojih roditelja, nije stekao naviku da sam koristi perilicu rublja i glačalo, ali brak ne podrazumijeva i treću osobu – majku ili svekrvu, pa je, uz zaručnički tečaj u crkvi, preporučljivo prije braka proučiti i osobine najbliže perilice za rublje i glačala. Za mir u kući!

3. Imati pustolovine s prijateljima!


Stalno mi stariji kolege objašnjavaju da se ljudi orijentiraju prema obitelji kad uplove u bračnu luku i da prijatelji prestanu biti bitna stavka u životu. Ako uzmemo u obzir da smo prije sklapanja braka doista spoznali tko su nam pravi prijatelji, odvojili žito od kukolja, onda se podrazumijeva da je riječ o ljudima vrijednima našeg vremena i pažnje – bez obzira dijelimo li svoj životni prostor s partnerom ili ne. Jasno, nećemo moći svakodnevno ispijati kave i besciljno lutati gradom kao nekada, pa je nužno, za svaki slučaj, prije braka doživjeti puuuuno pustolovina s prijateljima! Iako sam u vezi posljednjih trinaest godina, neke svoje prijateljice poznajem i duže od toga, uz njih sam odrasla i stoga će mi one uvijek biti bitne u životu! Upravo zato, radujem se sljedećoj našoj pustolovini - djevojačkoj zabavi koja će se zbiti za dva tjedna!

4. Biti odlučan/na!

Sasvim je logično da prije ulaska u brak moramo biti sposobni samostalno, samouvjereno, ali uz dozu straha, donositi važne odluke u svom životu. Iako se ranije od nas zahtijevalo da odlučimo o izboru studija, profesije ili modnih detalja, nakon odluke o dijeljenju života s jednom osobom, čeka nas odlučivanje o doista bitnim stvarima u životu – o tome isplati li se voziti do zagrebačke Ikee radi kupnje kreveta, i može li se mlijeko piti nakon isteka roka trajanja. Šalu na stranu, osim sitnih odluka važnih za praktičan i skladan suživot, ako već ranije nisu ranije postavljena, postavit će se pitanja o broju i odgoju djece, kupnji automobila, plaćanju računa, zaduživanju, selidbi i dr., pa ne bi odmoglo i prije izgovaranja onog „Uzimam!“ o njima razgovarati i zauzeti određeni stav.


5. Postati prijatelj sa svojim roditeljima!

Nisam nikada ranije o tome razmišljala, ta u tinejdžerskoj dobi svi želimo pobjeći što dalje od kuće, ali što je svadba bliže, bojim se da nisam dovoljno vremena posvetila svojoj obitelji – roditeljima i sestrama. Iako već više od dvije godine ne stanujem u njihovoj kući i samostalno privređujem, tek sad, pred udaju, čini mi se kao da više neću biti dijete svojih roditelja – da je vrijeme da odrastem i da se više ne oslanjam na njih. Isto tako, čini mi se kao da neću sudjelovati u životima svojih sestara, da će one odrasti u meni nepoznate ljude. Ne znam hoću li taj strah uspjeti prebroditi ili ću i dane poslije vjenčanja provoditi gledajući filmove sa sestrama i pijući kavu s mamom i tatom, ali preporučila bih svima koji se planiraju u skorije vrijeme vjenčati – provedite kvalitetno vrijeme sa svojim najdražima, kako biste jednog dana i sami mogli imati zdravu i sretnu obitelj.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...