Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari koje svatko treba naučiti/napraviti prije braka (dio 1.)

Redovito nailazim na članke tipa „Što svaka žena treba učiniti/naučiti/isprobati prije udaje“ i neizmjerno me živcira što se u njima ženama preporučuje da prije braka hodaju/spavaju sa što više pogrešnih tipova (jer, kako li će, inače, jadne ne bile, znati prepoznati onog pravog?!), da se počaste sa stotinu para cipela, da putuju svijetom (jer si to baš svi mogu priuštiti) i da zavole svoje tijelo, uz obavezni citat Jennifer Lopez u kojem stoji da je sretna otkad je naučila voljeti svoje tijelo. Duuuuh, da ja imam takvo tijelo, i ja bih ga voljela!

Za početak, nikada nećemo zavoljeti strije, celulit ili kožu punu akni – to je činjenica i treba se s njom pomiriti. Svatko od nas ima određene komplekse kojima se opterećuje u danima kada nema pametnijeg posla, i to je u redu – neke stvari jednostavno nisu lovable. Ipak, neke bismo stvari prije sklapanja braka, tj. davanja obećanja da ćemo svoje misli usmjeriti prvenstveno prema svome bračnom drugu, a onda k sebi, mogli naučiti ili isprobati, čisto da si olakšamo život - bili mi budući suprug ili supruga.

1. Skuhati vrhunski barem jedno jelo!

Nitko ne očekuje od osobe u dvadesetima da je vrsni kuhar, ali u današnje vrijeme, kraj svih kulinarskih TV emisija, kuharica s detaljno ispisanim receptima i telefona kojim uvijek možemo dozvati majke u pomoć, svatko može biti masterchef – i biti prepoznatljiv prema barem jednom jelu kojeg uvijek pripremi tako da svi traže repete. Npr.,moj dragi i ja specijalizirali smo se za burek (klikni na njega za recept) koji po trenutnim željama modificiramo i kojeg smo ovo ljeto spremili svim svojim gostima, različitih ukusa, a za koji su svi tražili recept!


2. Prati i peglati, i to ne samo svoje rublje!

Tko god živi u carstvu svojih roditelja, nije stekao naviku da sam koristi perilicu rublja i glačalo, ali brak ne podrazumijeva i treću osobu – majku ili svekrvu, pa je, uz zaručnički tečaj u crkvi, preporučljivo prije braka proučiti i osobine najbliže perilice za rublje i glačala. Za mir u kući!

3. Imati pustolovine s prijateljima!


Stalno mi stariji kolege objašnjavaju da se ljudi orijentiraju prema obitelji kad uplove u bračnu luku i da prijatelji prestanu biti bitna stavka u životu. Ako uzmemo u obzir da smo prije sklapanja braka doista spoznali tko su nam pravi prijatelji, odvojili žito od kukolja, onda se podrazumijeva da je riječ o ljudima vrijednima našeg vremena i pažnje – bez obzira dijelimo li svoj životni prostor s partnerom ili ne. Jasno, nećemo moći svakodnevno ispijati kave i besciljno lutati gradom kao nekada, pa je nužno, za svaki slučaj, prije braka doživjeti puuuuno pustolovina s prijateljima! Iako sam u vezi posljednjih trinaest godina, neke svoje prijateljice poznajem i duže od toga, uz njih sam odrasla i stoga će mi one uvijek biti bitne u životu! Upravo zato, radujem se sljedećoj našoj pustolovini - djevojačkoj zabavi koja će se zbiti za dva tjedna!

4. Biti odlučan/na!

Sasvim je logično da prije ulaska u brak moramo biti sposobni samostalno, samouvjereno, ali uz dozu straha, donositi važne odluke u svom životu. Iako se ranije od nas zahtijevalo da odlučimo o izboru studija, profesije ili modnih detalja, nakon odluke o dijeljenju života s jednom osobom, čeka nas odlučivanje o doista bitnim stvarima u životu – o tome isplati li se voziti do zagrebačke Ikee radi kupnje kreveta, i može li se mlijeko piti nakon isteka roka trajanja. Šalu na stranu, osim sitnih odluka važnih za praktičan i skladan suživot, ako već ranije nisu ranije postavljena, postavit će se pitanja o broju i odgoju djece, kupnji automobila, plaćanju računa, zaduživanju, selidbi i dr., pa ne bi odmoglo i prije izgovaranja onog „Uzimam!“ o njima razgovarati i zauzeti određeni stav.


5. Postati prijatelj sa svojim roditeljima!

Nisam nikada ranije o tome razmišljala, ta u tinejdžerskoj dobi svi želimo pobjeći što dalje od kuće, ali što je svadba bliže, bojim se da nisam dovoljno vremena posvetila svojoj obitelji – roditeljima i sestrama. Iako već više od dvije godine ne stanujem u njihovoj kući i samostalno privređujem, tek sad, pred udaju, čini mi se kao da više neću biti dijete svojih roditelja – da je vrijeme da odrastem i da se više ne oslanjam na njih. Isto tako, čini mi se kao da neću sudjelovati u životima svojih sestara, da će one odrasti u meni nepoznate ljude. Ne znam hoću li taj strah uspjeti prebroditi ili ću i dane poslije vjenčanja provoditi gledajući filmove sa sestrama i pijući kavu s mamom i tatom, ali preporučila bih svima koji se planiraju u skorije vrijeme vjenčati – provedite kvalitetno vrijeme sa svojim najdražima, kako biste jednog dana i sami mogli imati zdravu i sretnu obitelj.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...