Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari koje svatko treba naučiti/napraviti prije braka (dio 1.)

Redovito nailazim na članke tipa „Što svaka žena treba učiniti/naučiti/isprobati prije udaje“ i neizmjerno me živcira što se u njima ženama preporučuje da prije braka hodaju/spavaju sa što više pogrešnih tipova (jer, kako li će, inače, jadne ne bile, znati prepoznati onog pravog?!), da se počaste sa stotinu para cipela, da putuju svijetom (jer si to baš svi mogu priuštiti) i da zavole svoje tijelo, uz obavezni citat Jennifer Lopez u kojem stoji da je sretna otkad je naučila voljeti svoje tijelo. Duuuuh, da ja imam takvo tijelo, i ja bih ga voljela!

Za početak, nikada nećemo zavoljeti strije, celulit ili kožu punu akni – to je činjenica i treba se s njom pomiriti. Svatko od nas ima određene komplekse kojima se opterećuje u danima kada nema pametnijeg posla, i to je u redu – neke stvari jednostavno nisu lovable. Ipak, neke bismo stvari prije sklapanja braka, tj. davanja obećanja da ćemo svoje misli usmjeriti prvenstveno prema svome bračnom drugu, a onda k sebi, mogli naučiti ili isprobati, čisto da si olakšamo život - bili mi budući suprug ili supruga.

1. Skuhati vrhunski barem jedno jelo!

Nitko ne očekuje od osobe u dvadesetima da je vrsni kuhar, ali u današnje vrijeme, kraj svih kulinarskih TV emisija, kuharica s detaljno ispisanim receptima i telefona kojim uvijek možemo dozvati majke u pomoć, svatko može biti masterchef – i biti prepoznatljiv prema barem jednom jelu kojeg uvijek pripremi tako da svi traže repete. Npr.,moj dragi i ja specijalizirali smo se za burek (klikni na njega za recept) koji po trenutnim željama modificiramo i kojeg smo ovo ljeto spremili svim svojim gostima, različitih ukusa, a za koji su svi tražili recept!


2. Prati i peglati, i to ne samo svoje rublje!

Tko god živi u carstvu svojih roditelja, nije stekao naviku da sam koristi perilicu rublja i glačalo, ali brak ne podrazumijeva i treću osobu – majku ili svekrvu, pa je, uz zaručnički tečaj u crkvi, preporučljivo prije braka proučiti i osobine najbliže perilice za rublje i glačala. Za mir u kući!

3. Imati pustolovine s prijateljima!


Stalno mi stariji kolege objašnjavaju da se ljudi orijentiraju prema obitelji kad uplove u bračnu luku i da prijatelji prestanu biti bitna stavka u životu. Ako uzmemo u obzir da smo prije sklapanja braka doista spoznali tko su nam pravi prijatelji, odvojili žito od kukolja, onda se podrazumijeva da je riječ o ljudima vrijednima našeg vremena i pažnje – bez obzira dijelimo li svoj životni prostor s partnerom ili ne. Jasno, nećemo moći svakodnevno ispijati kave i besciljno lutati gradom kao nekada, pa je nužno, za svaki slučaj, prije braka doživjeti puuuuno pustolovina s prijateljima! Iako sam u vezi posljednjih trinaest godina, neke svoje prijateljice poznajem i duže od toga, uz njih sam odrasla i stoga će mi one uvijek biti bitne u životu! Upravo zato, radujem se sljedećoj našoj pustolovini - djevojačkoj zabavi koja će se zbiti za dva tjedna!

4. Biti odlučan/na!

Sasvim je logično da prije ulaska u brak moramo biti sposobni samostalno, samouvjereno, ali uz dozu straha, donositi važne odluke u svom životu. Iako se ranije od nas zahtijevalo da odlučimo o izboru studija, profesije ili modnih detalja, nakon odluke o dijeljenju života s jednom osobom, čeka nas odlučivanje o doista bitnim stvarima u životu – o tome isplati li se voziti do zagrebačke Ikee radi kupnje kreveta, i može li se mlijeko piti nakon isteka roka trajanja. Šalu na stranu, osim sitnih odluka važnih za praktičan i skladan suživot, ako već ranije nisu ranije postavljena, postavit će se pitanja o broju i odgoju djece, kupnji automobila, plaćanju računa, zaduživanju, selidbi i dr., pa ne bi odmoglo i prije izgovaranja onog „Uzimam!“ o njima razgovarati i zauzeti određeni stav.


5. Postati prijatelj sa svojim roditeljima!

Nisam nikada ranije o tome razmišljala, ta u tinejdžerskoj dobi svi želimo pobjeći što dalje od kuće, ali što je svadba bliže, bojim se da nisam dovoljno vremena posvetila svojoj obitelji – roditeljima i sestrama. Iako već više od dvije godine ne stanujem u njihovoj kući i samostalno privređujem, tek sad, pred udaju, čini mi se kao da više neću biti dijete svojih roditelja – da je vrijeme da odrastem i da se više ne oslanjam na njih. Isto tako, čini mi se kao da neću sudjelovati u životima svojih sestara, da će one odrasti u meni nepoznate ljude. Ne znam hoću li taj strah uspjeti prebroditi ili ću i dane poslije vjenčanja provoditi gledajući filmove sa sestrama i pijući kavu s mamom i tatom, ali preporučila bih svima koji se planiraju u skorije vrijeme vjenčati – provedite kvalitetno vrijeme sa svojim najdražima, kako biste jednog dana i sami mogli imati zdravu i sretnu obitelj.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca