Preskoči na glavni sadržaj

#100happydays

Ukoliko ste obožavatelj društvenih mreža, sigurno ste primijetili da ovih dana njima vladaju izazovi. Dakako, nađe se među njima i poneki blesavi koji ipak obavi svoju zadaću i privuče pozornost na neke bitne stvari, ali se tu i tamo pojavi neki inspirativni, kao što je 100happydays izazov. Radi se o fenomenu koji nadahnjuje korisnike društvenih mreža da svaki dan na njima objave jednu fotografiju nečega što ih je usrećilo, bio to susret sa starim prijateljem, vragolije kućnih ljubimaca, lijep komad odjeće ili fina papica.

#100healthydays#smoothie#berries#morning

Možda to i niste primijetili, ali moj blog temelji se na mome nastojanju da svakoga dana u svom životu pronađem nešto lijepo, inspirativno ili vrijedno dijeljenja - što mi je u trenucima kad sam ga počela pisati bilo neizmjerno teško budući da sam se preselila na drugi kraj zemlje, da sam stanovala u 15 kvadrata vlažnog stana u nepoznatom gradu u kojem nisam imala prijatelja te da sam tek započinjala svoju "karijeru" i svakog dana se osjećala kao usamljeni tudum. Svoj projekt utemeljila sam na potrebi za happy mislima, i moram priznati da je njegova realizacija u moj život unijela pozitivne promjene.

#100happydays#secretsisters#greatmusic#beach#apple#andreimakine#reading

"Naša je kobna pogreška što tražimo trajne rajeve. Zadovoljstva koja se ne troše, trajne privrženosti, nježnosti koje imaju vitalnost lijana: drvo umire, ali njihove isprepletene stabljike nastavljaju se zelenjeti. Zbog te opsjednutosti trajanjem propuštamo tolike kratkotrajne rajeve, jedine kojima se možemo približiti tijekom svog munjevitog smrtničkog putovanja. Njihov sjaj često se pojavljuje na tako skromnim i prolaznim mjestima da se tu odbijamo zaustaviti. Radije svoje snove gradimo od granitnih blokova desetljeća. Vjerujujemo da ćemo biti dugovječni poput kipova."

Knjiga kratkih vječnih ljubavi, Andrei Makine

#coffeemakesmehappy#milkandcream#love
 
Pisala sam dnevnik godinama, ali sam primijetila da se praznom papiru redovito obratim kad sam tužna ili jadna ili kad imam potrebu svoj bijes ili frustracije istresti na nekoga. Takva terapija ponekad je bila djelotvorna, ali najčešće bi se sve te negativne emocije samo umnažale i činile još više štete. Ne kažem da je loše se jadati, ma hej, ja sam uvijek za jadikovke (čuvati sve u sebi nije zdravo!) - ali činjenica jest da na taj način samo liječimo posljedicu, ali ne i uzrok. Upravo zato, počela sam javno svoje žalopojke pretvarati u ono pozitivno u svakodnevici, posebno stoga jer sam se osvjedočila da rijetko tko na ovom svijetu voli slušati tuđe probleme, zaista ući u njihovu problematiku i pristupiti im s razumijevanjem i konstruktivnim idejama kada su one potrebne. Alergična sam na savjete tipa "Otpišite negativne ljude", jer nitko nije negativan sam po sebi, svatko može promijeniti stav, ali je to duuuuugotrajan proces kojemu gotovo nitko ne želi svjedočiti. 

#wellreadmenaresexy#reading#beach#onšalkovićajamakinea#love

Iako taj proces kod mene još traje, vjerujem da je izliječenje moguće! Naime, baš kao što stoji u projektu 100happydays, traženje tog silver lininga redovito dovodi do boljeg raspoloženja, širenja optimizma te primjećivanja ljepote života i zahvalnosti na njoj. 

Dakle, izazovite sebe da budete sretni najmanje sto dana zaredom, odrecite se crnih misli ili se izazovite na neki drugi način - činite dobro djelo sto dana zaredom, jedite zdravo sto dana zaredom (izazov je to koji je proslavila Sophie King dovevši se u formu za sto dana na blogu 100healthydays), odrecite se mobitela na sto dana, budite romantični sto dana zaredom, pročitajte što više knjiga u sto dana ili uvedite u svoj život pozitivne promjene na neki drugi način! Sretno!

#everydaywithgilmoregirlsisahappyday#figs#breakfast#100healthydays

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...