Preskoči na glavni sadržaj

#100happydays

Ukoliko ste obožavatelj društvenih mreža, sigurno ste primijetili da ovih dana njima vladaju izazovi. Dakako, nađe se među njima i poneki blesavi koji ipak obavi svoju zadaću i privuče pozornost na neke bitne stvari, ali se tu i tamo pojavi neki inspirativni, kao što je 100happydays izazov. Radi se o fenomenu koji nadahnjuje korisnike društvenih mreža da svaki dan na njima objave jednu fotografiju nečega što ih je usrećilo, bio to susret sa starim prijateljem, vragolije kućnih ljubimaca, lijep komad odjeće ili fina papica.

#100healthydays#smoothie#berries#morning

Možda to i niste primijetili, ali moj blog temelji se na mome nastojanju da svakoga dana u svom životu pronađem nešto lijepo, inspirativno ili vrijedno dijeljenja - što mi je u trenucima kad sam ga počela pisati bilo neizmjerno teško budući da sam se preselila na drugi kraj zemlje, da sam stanovala u 15 kvadrata vlažnog stana u nepoznatom gradu u kojem nisam imala prijatelja te da sam tek započinjala svoju "karijeru" i svakog dana se osjećala kao usamljeni tudum. Svoj projekt utemeljila sam na potrebi za happy mislima, i moram priznati da je njegova realizacija u moj život unijela pozitivne promjene.

#100happydays#secretsisters#greatmusic#beach#apple#andreimakine#reading

"Naša je kobna pogreška što tražimo trajne rajeve. Zadovoljstva koja se ne troše, trajne privrženosti, nježnosti koje imaju vitalnost lijana: drvo umire, ali njihove isprepletene stabljike nastavljaju se zelenjeti. Zbog te opsjednutosti trajanjem propuštamo tolike kratkotrajne rajeve, jedine kojima se možemo približiti tijekom svog munjevitog smrtničkog putovanja. Njihov sjaj često se pojavljuje na tako skromnim i prolaznim mjestima da se tu odbijamo zaustaviti. Radije svoje snove gradimo od granitnih blokova desetljeća. Vjerujujemo da ćemo biti dugovječni poput kipova."

Knjiga kratkih vječnih ljubavi, Andrei Makine

#coffeemakesmehappy#milkandcream#love
 
Pisala sam dnevnik godinama, ali sam primijetila da se praznom papiru redovito obratim kad sam tužna ili jadna ili kad imam potrebu svoj bijes ili frustracije istresti na nekoga. Takva terapija ponekad je bila djelotvorna, ali najčešće bi se sve te negativne emocije samo umnažale i činile još više štete. Ne kažem da je loše se jadati, ma hej, ja sam uvijek za jadikovke (čuvati sve u sebi nije zdravo!) - ali činjenica jest da na taj način samo liječimo posljedicu, ali ne i uzrok. Upravo zato, počela sam javno svoje žalopojke pretvarati u ono pozitivno u svakodnevici, posebno stoga jer sam se osvjedočila da rijetko tko na ovom svijetu voli slušati tuđe probleme, zaista ući u njihovu problematiku i pristupiti im s razumijevanjem i konstruktivnim idejama kada su one potrebne. Alergična sam na savjete tipa "Otpišite negativne ljude", jer nitko nije negativan sam po sebi, svatko može promijeniti stav, ali je to duuuuugotrajan proces kojemu gotovo nitko ne želi svjedočiti. 

#wellreadmenaresexy#reading#beach#onšalkovićajamakinea#love

Iako taj proces kod mene još traje, vjerujem da je izliječenje moguće! Naime, baš kao što stoji u projektu 100happydays, traženje tog silver lininga redovito dovodi do boljeg raspoloženja, širenja optimizma te primjećivanja ljepote života i zahvalnosti na njoj. 

Dakle, izazovite sebe da budete sretni najmanje sto dana zaredom, odrecite se crnih misli ili se izazovite na neki drugi način - činite dobro djelo sto dana zaredom, jedite zdravo sto dana zaredom (izazov je to koji je proslavila Sophie King dovevši se u formu za sto dana na blogu 100healthydays), odrecite se mobitela na sto dana, budite romantični sto dana zaredom, pročitajte što više knjiga u sto dana ili uvedite u svoj život pozitivne promjene na neki drugi način! Sretno!

#everydaywithgilmoregirlsisahappyday#figs#breakfast#100healthydays

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...