Već sutra pakirat ću kofere i uputiti se kući, gdje me čeka ludnica koja uključuje jednu djevojačku zabavu i jedno vjenčanje, stoga je ovaj utorak savršen za uživanje u suncu, rahatlokumu i - kavi.
Kad već ne mogu spavati, dočekala sam knjižničarke koje su dolazile na posao ispred knjižnice, pa već na samom ulazu spazila posljednju knjigu Julijane Matanović - Na početku i na kraju bijaše kava.
„...baka je znala da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave.“
Kad već ne mogu spavati, dočekala sam knjižničarke koje su dolazile na posao ispred knjižnice, pa već na samom ulazu spazila posljednju knjigu Julijane Matanović - Na početku i na kraju bijaše kava.
Iako mi je to oduvijek bila velika želja, Julijanu, književnicu i docenticu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nikada nisam osobno srela. Na našem prvom dejtu, književnom susretu u mojoj srednjoj školi – koju je i sama pohađala, a na koji sam ponijela sve njezine knjige u nadi da će na njima ostaviti svoj pečat, nije se pojavila, a ni nakon njega sudbina nije htjela da se sretnemo. Potpis sam dobila, pa čak i čestitku za rođendan, ali se susretu ili kavi s Julijanom i dalje mogu samo radovati.
"Umjesto cvijeća, a nekako sam nespretan s tim, donio sam vam najbolju bosansku kavu. Gledao sam vas na sastanku s koliko užitka pijete pravu, rekao mi je prije dvanaest godina muškarac koji će obilježiti najvažniji dio moje biografije. Pružio mi je jutenu vrećicu. Sličila je na djetinjstvo, na tetu, na susjedu i na priče koje su bile dopuštene mojim ušima. Nijedno cvijeće ne bi zamirisalo takvom nježnošću kakvom je zamirisala kava u vrećicama boje cvjetića na mojoj šalici. Poslije ove ne pristaje se ni na jednu drugu, pojašnjavao mi je gledajući kako se omađijavam otvarajući jedan od četiriju paketića. Popili smo prvu, baš tu, njegovu kavu. Nakon toga prestao mi je govoriti vi. Dolazio je iz Sarajeva jedanput na mjesec. Umjesto cvijeća nastavio je donositi kavu. Pila sam je sve više i više. Vjerojatno zbog toga da bih je potrošila što brže i da bi dolasci onoga koji je s pravom upozorio da se nakon kave u narančastim vrećicama teško pije neka druga postali učestaliji."
Zahvaljujući njenim knjigama zavoljela sam hrvatsko žensko pismo, i iako je žena koja ga predstavljaju puno, upravo njezin stil uvijek je bio posebno drag, i uvijek sam se baš u njenim riječima mogla prepoznati. Žena koja je književni tekst proglasila svojim jedinim istinskim ljubavnikom ima sposobnost da od naizgled dosadne priče o čovjeku kojeg možemo svakodnevno sresti na ulici ispripovijeda emocijama, mirisima i okusima obojenu uspomenu koja će nam zapeti u grlu poput knedle i koje ćemo se sjetiti i kasnije u životu - kad pronađemo stari pulover koji čuva esenciju drage nam osobe ili kad sjednemo u kupe vlaka i prisjetimo se minulih vremena. Tako i ovu knjižicu o kavi Julijana Matanović započinje živopisnom pričom o svojoj baki zahvaljujući čijem običaju ćeifenja je spoznala vrijeme bolje od balavica koje su o velikim i malim kazaljkama učile u prizemnici na rubu Pejačevićeva parka.
„Naslijedit ću bakinu ljubav prema priči i kavi. Samo ne otpornost. Ni na život, ni na količinu kofeina.“
Možda bi me Julijana osudila - ja, naime, pijem nesicu, a prva sjećanja
na miris kave koju su pile mamine prijateljice ne mame me
na uživanje u ukuhanoj kavi. I mene su starije žene s prstom u socu upozoravale da će mi od kave narasti rep, baš kao i Julijanu.
No, i bez prijetnji, njihovu crnu tekućinu, u koliko god lijepim
šalicama bila servirana, nisam nikad ni poželjela srknuti.
Ni bijela kava u kojoj su plutali žganci nije mi bila draga.
Ljubav prema kavi, i to onoj instantnoj - što je blaža varijanta
one koja mi se omrazila u djetinjstvu - razvila se, kad bolje razmislim,
u srednjoj školi, taman nekako u vrijeme kad
su na našoj televiziji prikazali ženu kako u ružičastoj majici i kratkim poderanim
trapericama vozi kćer u privatnu fancy školu.
No, čak i ja sam čitajući o nikada preboljenim ljubavima, o čežnji za danom uživanja u kavi i kolačima, o kafenim flekama na zaboravljenoj podsuknji i drugim susretima kojima je kava zajednički nazivnik poželjela popiti kavu onako kako su je pile žene u našoj ulici - ukuhanu i natenane.
Obozavam njezine knjige. Predivno nesto 😍
OdgovoriIzbriši