Preskoči na glavni sadržaj

Na kavi s Julijanom

Već sutra pakirat ću kofere i uputiti se kući, gdje me čeka ludnica koja uključuje jednu djevojačku zabavu i jedno vjenčanje, stoga je ovaj utorak savršen za uživanje u suncu, rahatlokumu i - kavi.

           „...baka je znala da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave.“

Kad već ne mogu spavati, dočekala sam knjižničarke koje su dolazile na posao ispred knjižnice, pa već na samom ulazu spazila posljednju knjigu Julijane Matanović - Na početku i na kraju bijaše kava.

Iako mi je to oduvijek bila velika želja, Julijanu, književnicu i docenticu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nikada nisam osobno srela. Na našem prvom dejtu, književnom susretu u mojoj srednjoj školi – koju je i sama pohađala, a na koji sam ponijela sve njezine knjige u nadi da će na njima ostaviti svoj pečat, nije se pojavila, a ni nakon njega sudbina nije htjela da se sretnemo. Potpis sam dobila, pa čak i čestitku za rođendan, ali se susretu ili kavi s Julijanom i dalje mogu samo radovati.


"Umjesto cvijeća, a nekako sam nespretan s tim, donio sam vam najbolju bosansku kavu. Gledao sam vas na sastanku s koliko užitka pijete pravu, rekao mi je prije dvanaest godina muškarac koji će obilježiti najvažniji dio moje biografije. Pružio mi je jutenu vrećicu. Sličila je na djetinjstvo, na tetu, na susjedu i na priče koje su bile dopuštene mojim ušima. Nijedno cvijeće ne bi zamirisalo takvom nježnošću kakvom je zamirisala kava u vrećicama boje cvjetića na mojoj šalici. Poslije ove ne pristaje se ni na jednu drugu, pojašnjavao mi je gledajući kako se omađijavam otvarajući jedan od četiriju paketića. Popili smo prvu, baš tu, njegovu kavu. Nakon toga prestao mi je govoriti vi. Dolazio je iz Sarajeva jedanput na mjesec. Umjesto cvijeća nastavio je donositi kavu. Pila sam je sve više i više. Vjerojatno zbog toga da bih je potrošila što brže i da bi dolasci onoga koji je s pravom upozorio da se nakon kave u narančastim vrećicama teško pije neka druga postali učestaliji."

Zahvaljujući njenim knjigama zavoljela sam hrvatsko žensko pismo, i iako je žena koja ga predstavljaju puno, upravo njezin stil uvijek je bio posebno drag, i uvijek sam se baš u njenim riječima mogla prepoznati. Žena koja je književni tekst proglasila svojim jedinim istinskim ljubavnikom ima sposobnost da od naizgled dosadne priče o čovjeku kojeg možemo svakodnevno sresti na ulici ispripovijeda emocijama, mirisima i okusima obojenu uspomenu koja će nam zapeti u grlu poput knedle i koje ćemo se sjetiti i kasnije u životu - kad pronađemo stari pulover koji čuva esenciju drage nam osobe ili kad sjednemo u kupe vlaka i prisjetimo se minulih vremena. Tako i ovu knjižicu o kavi Julijana Matanović započinje živopisnom pričom o svojoj baki zahvaljujući čijem običaju ćeifenja je spoznala vrijeme bolje od balavica koje su o velikim i malim kazaljkama učile u prizemnici na rubu Pejačevićeva parka.

 „Naslijedit ću bakinu ljubav prema priči i kavi. Samo ne otpornost. Ni na život, ni na količinu kofeina.“


Možda bi me Julijana osudila - ja, naime, pijem nesicu, a prva sjećanja na miris kave koju su pile mamine prijateljice ne mame me na uživanje u ukuhanoj kavi. I mene su starije žene s prstom u socu upozoravale da će mi od kave narasti rep, baš kao i Julijanu. No, i bez prijetnji, njihovu crnu tekućinu, u koliko god lijepim šalicama bila servirana, nisam nikad ni poželjela srknuti. Ni bijela kava u kojoj su plutali žganci nije mi bila draga. Ljubav prema kavi, i to onoj instantnoj - što je blaža varijanta one koja mi se omrazila u djetinjstvu - razvila se, kad bolje razmislim, u srednjoj školi, taman nekako u vrijeme kad su na našoj televiziji prikazali ženu kako u ružičastoj majici i kratkim poderanim trapericama vozi kćer u privatnu fancy školu. 


No, čak i ja sam čitajući o nikada preboljenim ljubavima, o čežnji za danom uživanja u kavi i kolačima, o kafenim flekama na zaboravljenoj podsuknji i drugim susretima kojima je kava zajednički nazivnik poželjela popiti kavu onako kako su je pile žene u našoj ulici - ukuhanu i natenane. 


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit