Preskoči na glavni sadržaj

Oh happy day iliti kako sam pronašla svoju vjenčanicu


Kakav uzbudljivi vikend! Proveden s najdražim ljudima, uz definitivno bookiranje fotografa i rasvjete, razgledavanja pozivnica, cvjetnih aranžmana i dekoracija, službenu proslavu zaruka i 27. rođendana (iako velik broj – nekako mi je već prirasao k srcu!)…. Ipak, vjerujem da je glavna vijest, koja bi mogla zanimati sve udavače koje čitaju blog, izbor vjenčanice koji se zbio u petak, 14. ožujka 2014. godine, oko 13 h u Lego gradu, u Županijskoj ulici! Zato, danas dijelim svoje mudrosti proizašle iz tog događaja, za sve one koje najvažniji modni izbor tek čeka!


Osnovno – tajming. Do naše svadbe ima oko 190 dana, i iako se to čini uranjeno, savjetovala bih svakoj bride to be da u potragu krene što ranije. U salonima sam pokazala u katalogu haljine koje mi se sviđaju i koje želim isprobati, ali su mnoge bile zauzete na naš dan, što je odmah suzilo potragu! Zato, ne časite časa!

Nešto o čemu buduća mladenka ne razmišlja kad mašta o vjenčanici je činjenica da, da bi isprobala hrpu haljina, mora stajati praktički gola pred osobom koju je tek upoznala, a ponekad i više njih. I hvala Bogu da o tome nisam razmišljala jer se isprobavanju ne bih nimalo veselila. Naime, u mojoj me obitelji često zadirkuju da sam na svoju baku i da sam se i kao djevojčica uvijek zakopčavala do grla, a da sam na moru morala uvijek imati i gornji i donji dio bikinca, bez obzira što u „grudnjak“ nisam imala što staviti. Presvlačenje za tjelesni također mi je uzrokovalo nervozu želuca, jer, iz ne znam kojeg razloga, stvarno ne volim skidanje u javnosti. Tako sam u prvi salon vjenčanica ušla pomalo neplanski, i našla se u grudnjaku i svojim bapskim gaćama pred gospođama koje su me oblačile u metre i metre bijelog satena i tila. Nije da je njima stalo do toga, kroz njihove ruke prošlo je puno mladenki, ali osjećala sam se kao Bridget Jones – nimalo seksi, niti spremnom za isprobavanje vjenčanice u kojoj bih trebala zabljesnuti. U sljedeći sam salon ipak ušetala u, praktičnoj za skidanje i ponovno navlačenje, haljini i debljim najlonkama u kojima se ipak nisam osjećala golom. Zato, savjetujem vam, navucite najljepše donje rublje i nabacite samopouzdanje ili obucite štrample, i bit ćete za isprobavanje spremne! 


Iako nisam mislila da je to rijetkost, čini se da buduće mladenke ipak ne vode mladoženje često u obilazak salona s vjenčanicama. Ja sam svog povela jer mi je najbolji prijatelj, važno mi je da se i njemu haljina sviđa, vjerujem njegovom ukusu, a i nema šanse da bih uspjela pola godine tajiti mu sliku sebe u the vjenčanici! Ipak, gospođe u salonu gotovo ga nisu pustile u kutak s haljinama jer se „to ne radi“, na što sam im spremno odgovorila da se velik postotak onih praznovjeruša koje u salon dovedu procesiju ipak razvede, što će reći da takav način izbora haljine i nije neka garancija kojoj treba pridavati pažnju. Volim ja svoje cure, ali one su unikati, i uzeti u obzir mišljenje i ukus svake od njih zasigurno bi mi otežalo izbor. Tako savjetujem i vama - povedite maksimalno dvije osobe u obilazak, i to one koje vas dobro poznaju i koje imaju sličan ukus vašem - veći broj ljudi samo će produžiti agoniju izbora.

Iako imam pun folder s potencijalnim haljinama i po njemu se da zaključiti da su mi favoriti haljine La spose i Pronovias branda, u prvom salonu isprobala sam sve krojeve haljina - od jednostavnih haljina, haljina A kroja do velikih princeza krinolina, što bih preporučila svakoj od vas, jer fotografija je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Tek kad isprobate određeni kroj, znat ćete stoji li vam, a haljinu zaista trebate izabrati po svojoj građi, a ne po dojmu koji ona ostavlja na manekenki visokoj dva metra i teškoj 40 kilograma. Iako sam oduvijek sanjala o vjenčanici u kojoj ću se, kad sjednem, izgubiti - Disney haljini - ubrzo sam uvidjela da takve haljine ne laskaju mojoj figuri i odustala sam od njih. A dobro, isprobala sam još nekoliko takvih bajkovitih, čisto da budem sto posto sigurna. 




U drugom salonu znala sam da tražim princeza kroj haljine A kroja, koja se iznad bokova širi (da stvori privid struka – kojeg apsolutno nemam). U trećem salonu primijetila sam da je važno da osobe koje rade u salonu budu pristupačne, ugodne za razgovor, da te znaju saslušati i da te ne ugnjave s haljinama koje nisu po tvom ukusu (s morem volana ili raznih šljaštećih džindži), ali i da mi dobro stoji čipka i da snježno bijela haljina ipak neće biti moj odabir.

U četvrtom salonu izabrala sam isprobati nekoliko haljina, i sve su bile divne, gotovo pa skrojene po mojim mjerama, svaka ljepša od druge, ali sam isprobala i jednu koju mi je ponudila prodavačica, iako se na vješalici činila preobičnom i nije se isticala nekim posebnim detaljem koji sam tražila. Savjetujem da se prepustite, i da se ne držite k'o pijan plota svog ukusa, isprobajte svakakve haljine jer, ako ništa drugo, nikad ponovno, ako je sreće, nećete imati tu mogućnost i radost oblačenja balskih predivnih haljina. U toj haljini ostala sam najduže, u njoj sam se njihala, gledala svaki detalj, okretala se, šetala, sjedila, i shvatila da se u njoj nalazi sve što tražim – čipka, ivory nijansa, A kroj, dugački čipkasti veo i šlep i jedan lijepi detalj koji ju čini posebnom – pojas kao iz The great Gatsbyja. Kad je prodavačica napomenula da se radi o francuskoj čipki – mladoženja i sestra, koja mu se u obilasku pridružila, znali su da je neću pustiti iz ruku. 


Konačnu odluku donijela sam zahvaljujući Gilmoreicama u kojima je Lorelai odustala od vjenčanja s Maxom jer nije htjela svakodnevno isprobavati vjenčanicu, za razliku od Emily koja je, kad je bila mladenka, svaku večer oblačila vjenčanicu, iščekujući radosno dan kad će postati gospođa. U salonu nije bilo dopušteno fotografiranje (u većini salona neće vam dopustiti da se fotografirate dok isprobavate haljine) – mladenka se može u haljini fotografirati samo ako je unajmi. Znam da sam smiješna, ali toliko sam se željela fotografirati u njoj, da sam rekla: „To je ta, uzimam!“

Udavače moje, našminkajte se i uredite frizure, obucite reprezentativno donje rublje i bacite se u potragu – vaša haljina vas čeka!

Primjedbe

  1. Kako si divno napisala ovaj tekst, skoro nisam kliknula na njega jer "gdje je još taj dan", ali isplatilo se hihi :) Drago mi je što si pronašla the haljinu, ja se stvarno nadam da ćeš nam je ovdje pokazati, a ako ne na blogu onda barem mi šipni koju fotku na mail :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nijedan moj post nije pobudio znatizelju kao ovaj :) Lijepo je biti zena :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...