Preskoči na glavni sadržaj

Noć prije vjenčanja

Nabrajala sam neki dan prijateljici koje sve pripremne radnje trebam poduzeti u posljednjem tjednu prije dana vjenčanja, potpuno smetnuvši s uma posljednju večer koju ću provesti kao gospođica. Hm, pa što li rade mladenke večer prije nego će postati gospođe? Mogu li uopće zaspati od uzbuđenja ili spavaju snom pravdenika i snivaju o svom budućem mužu? 


"Treba ti neka masaža ili nešto drugo što će te opustiti i pripremiti za taj dan", rekla je ona, a ja odmahnula glavom kao da će ona tu moju kretnju registrirati preko telefona. "Na pamet mi pada jedino večer uz filmove sa sestrama i ponoćna šetnja kroz našu ulicu", sinulo mi je dok sam se prisjećala šetnji koje su mi bile jedini lijek za smirenje u tjednima prije dana polaganja pravosudnog ispita. Što da vam velim, neki imaju midnight margaritas, a ja imam šetnje u gluho doba noći.


Ali, najprije, koji film bi bio dostojan gledanja u noći prije mog vjenčanja? Lets be clear, ovisnik o romantičnim komedijama kakav jesam, ako film ima riječ "vjenčanje" u naslovu - ja sam ga pogledala. Ma ako je u njemu nešto iole slično mladenki ili vjenčanici, ako se ženi nečiji dečko, prijatelj, strina ili tetka - vjerojatno sam ga prekrižila sam sa svoje to-watch liste. Gledala sam Juliju Roberts kako bježi s vjenčanja pedesetak puta, prestala sam brojati na koliko vjenčanja i sprovoda je bio Hugh Grant, "I wanna grow old with you" bila je na repeatu nebrojeno puta, razmatrala sam mogućnost da u crkvu uđem uz glazbeno pratnju Abbe kao Muriel, poželjela sam Veru Wangu koju je nosila Kate Hudson milijun puta. Ipak, nisam ni sama sigurna kako, ali neki od filmova s temom vjenčanja uspjeli su mi promaknuti:

The princess bride (1987)
Znam, ovaj film je klasik, ali mene je, dok sam gledala Gooniese i Jurski park, valjda zaobišao. Kraljevna mladenka u njemu je Robin Wright, a osim nje, priču Williama Goldmana, uz redateljsku palicu komičnog Roba Reinera, na filmskom platnu oživjeli su i prinčevi, patuljci, divovi i ostali junaci klasičnih bajki.


Father of the bride (1950)
Bez obzira koliko puta gledala remake sa Steveom Martinom u glavnoj ulozi (jer ipak sam ja dijete devedesetih), hollywoodski klasik u kojem oca mladenke glumi originalni Spencer Tracy, a mladenku Elizabeth Taylor nisam gledala. Hm, možda je sada pravo vrijeme za to (obožavam stare plakate za filmove!)?


Polish wedding (1998)
Pogađate, kao protuteža debelom grčkom vjenčanju, postoji i poljsko vjenčanje. Hvaljen je to film mlade Claire Danes, a u njemu se pojavljuje Rade Šerbedžija. Možda i nije najprimjereniji za mladenku koja se nada sretnom braku jerbo u ovom filmu, osim bračnih drugova, svi imaju i ljubavnike i bespotrebno si kompliciraju si život.

The wedding party (1969)
Prvi film Roberta DeNira u filmu Briana De Palme? I'm so there!

Margot at the wedding (2007)
Cijela obitelj na okupu, zajedno sa svojim problemima, psihozama i tajnama, hm, sjetim se odmah Lukeove poznate: "Nothing like a wedding to screw up a family."


Wedding daze (2006)
Uz Američku pitu: Vjenčanje, Jason Biggs snimio je još jedan film o vjenčanju koje polazi po zlu. Možda naslov ne bih ni zamijetila da mu društvo u njemu ne pravi šarmantna Isla Fisher. A ni činjenica da traje samo 90 minuta mu ne odmaže.

Nisam sigurna hoću li pogledati neki od njih ili, pak, omiljeni mi film o braku - Story of us, ili jedan od dražih mi filmova Robina Williamsa - Licence to wed, ili ću posegnuti za nekim drugim filmom za koji sam sigurna da će me nasmijati i uvesti me u romantično raspoloženje prikladno za dan na koji ću sa svojim najboljim prijateljem prošetati do oltara, ali, jedno je sigurno, entuzijazam će me sigurno držati budnom dugo u noć.

Primjedbe

  1. Ja jos nisam ni zarucena, pravim neke planove... trazim tortu, gledam fotografe... :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I ja sam vjencanje isplanirala na Pinterestu prije godinu, dvije - ali ipak sam otisla u sasvim drugom smjeru sa stilom, temom i svime - haljina, dvorana i datum vjencanja sami nekako osmisle pola toga! :)

      Izbriši
  2. Netko nešto voli i ima neku svoju viziju kako bi htio provesti djevojačku večer, meni je npr. besmisleno da se idemo opijati, radije bih to vrijeme iskoristila za neke wellness pakete i druženje ili tako nešto, možda neko malo vikend putovanje negdje blizu, mnogo hotela sada ima ponude za djevojačku

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...