Inače ne primjećujem nazive izdavača i druge informacije koje se mogu pronaći na koricama knjiga, ali ne mogu ne primijetiti da mi se knjige izdane od strane Frakture uvijek jako dopadnu. Iznimka nije bio ni roman Svjetlost iz davnine (ili ljepše engl. Anchient light) suvremenog irskog spisatelja Johna Banvillea.
U vrijeme kad je nastajao bestseller Fifty shades of Grey čiji glavni lik je nastrani bogataš Christian Grey, napisan je i roman o kojem danas pišem, a u kojem se, pak, radnja vrti oko stanovite gospođe Celije Gray. Valjda je sivo, i sve njemu nalik, u modi.
Pripovjedač Svjetlosti iz davnine zove se Alex Cleave. On je šesdesetineštogodišnjak, glumac koji ne čezne za karijerom otkad je njegova kćer jedinica okončala svoj život, koji dan provodi šuteći sa svojom suprugom Lydiom, i koji nema gotovo ništa osim sjećanja na jedno davno minulo doba, na proljeće kada je imao petnaest godina i kada je njegovim svijetom vladala gospođa Gray.
Te godine vrijeme je provodio s najboljim prijateljem Billyjem. U blizini Billyjeve majke Alex se zacijelo našao milijun puta prije nego li ju je uistinu spazio. Majke su za momke poput njega bile bezlične, bezoblične, bespolne, malčice više od puke pregače, kuštravog pramena neuredne kose i blago prodornog vonja znoja, uvijek u pozadini, zauzete neodređenim poslom oko pećnice ili čarapa. Ipak, njene oči mokrog pepela, nezadovoljstvo brakom i životom, privukle su ga i otkrile mu tajne svijeta odraslih. Strastveni sastanci, koljena koja klecaju, te samootkrivanje kroz gospođu Gray i u poodmakloj dobi Alexu golicaju maštu te predstavljaju zadovoljstvo i slast kakvu tijekom života nije ponovno okusio.
Ovo djelo Johna Banvillea, dobitnika Bookerove nagrade, kritičari su proglasili njegovim remek djelom. Ja ga nemam ni s čim usporediti, ovo mi je prvi Banvilleov roman, ali svidio mi se njegov stil koji pažnju posvećuje detaljima – kakav pristaje rođenom pripovjedaču. Način na koji davno izbrisana sjećanja izvlači na površinu, tuga i sjeta kojima je obojena magla koja ih prekriva, uvid u razmišljanja jednog neiskusnog mladca zaljubljena u dvadeset godina stariju ženu, ali i perspektiva odraslog i zrelog Alexa koji inspiraciju pronalazi u prošlom svršenom vremenu svidjet će se onima koji svakodnevno romantiziraju najbanalnije stvari i pojave, a ni ljubitelji Lolite ili Diplomca neće se osjećati zakinutima.
U vrijeme kad je nastajao bestseller Fifty shades of Grey čiji glavni lik je nastrani bogataš Christian Grey, napisan je i roman o kojem danas pišem, a u kojem se, pak, radnja vrti oko stanovite gospođe Celije Gray. Valjda je sivo, i sve njemu nalik, u modi.
Pripovjedač Svjetlosti iz davnine zove se Alex Cleave. On je šesdesetineštogodišnjak, glumac koji ne čezne za karijerom otkad je njegova kćer jedinica okončala svoj život, koji dan provodi šuteći sa svojom suprugom Lydiom, i koji nema gotovo ništa osim sjećanja na jedno davno minulo doba, na proljeće kada je imao petnaest godina i kada je njegovim svijetom vladala gospođa Gray.
Te godine vrijeme je provodio s najboljim prijateljem Billyjem. U blizini Billyjeve majke Alex se zacijelo našao milijun puta prije nego li ju je uistinu spazio. Majke su za momke poput njega bile bezlične, bezoblične, bespolne, malčice više od puke pregače, kuštravog pramena neuredne kose i blago prodornog vonja znoja, uvijek u pozadini, zauzete neodređenim poslom oko pećnice ili čarapa. Ipak, njene oči mokrog pepela, nezadovoljstvo brakom i životom, privukle su ga i otkrile mu tajne svijeta odraslih. Strastveni sastanci, koljena koja klecaju, te samootkrivanje kroz gospođu Gray i u poodmakloj dobi Alexu golicaju maštu te predstavljaju zadovoljstvo i slast kakvu tijekom života nije ponovno okusio.
„Uvjeravaju nas kako gotovo nema razlike između načina na koji spolovi doživljavaju svijet, no kladio bih se da ni jedna nikad nije oćutjela onu mračnu slast što navre u žile muškarca bilo koje dobi, od tek prohodala dječarca do devedesetogodišnjaka, pri pogledu na ženske intimne dijelove, kako su ih nekoć nazivali, izložene slučajno, što će reći nehotice, neočekivanom pogledu javnosti. Nasuprot onome što misle žene, a valjda i na njihovo razočaranje, nas muškarce neće zgromiti pogled na golu put, niti ćemo radi nje iskolačiti oči i blenuti kao telci, ne, to će učiniti upravo ta svilena krpica, ta posljednja prepreka između ženske golotinje i naših izbuljenih očiju. Glupo, znam, ali kad bi se jednog ljetnog dana, na prepunoj plaži, kostimi kupačica mračnim vradžbinama pretvorili u donje rublje, svi bi prisutni muškarci, neodjeveni dječarci punašnih trbuščića i golih piša, dokoni, nabildani kupališni spasioci, čak i papučari zavrnutih nogavica, s rupčićem na glavi zauzlanim na sva četiri kraja, svi bi se, kažem, učas preobrazili i sjetili u krdo uspaljenih lajavih satira spremnih da skoče na lovinu.“
Ovo djelo Johna Banvillea, dobitnika Bookerove nagrade, kritičari su proglasili njegovim remek djelom. Ja ga nemam ni s čim usporediti, ovo mi je prvi Banvilleov roman, ali svidio mi se njegov stil koji pažnju posvećuje detaljima – kakav pristaje rođenom pripovjedaču. Način na koji davno izbrisana sjećanja izvlači na površinu, tuga i sjeta kojima je obojena magla koja ih prekriva, uvid u razmišljanja jednog neiskusnog mladca zaljubljena u dvadeset godina stariju ženu, ali i perspektiva odraslog i zrelog Alexa koji inspiraciju pronalazi u prošlom svršenom vremenu svidjet će se onima koji svakodnevno romantiziraju najbanalnije stvari i pojave, a ni ljubitelji Lolite ili Diplomca neće se osjećati zakinutima.
„Volim hodati. Ili bolje, hodam i to je sve. Stara je to navika koju sam stekao u prvi tužnim mjesecima nakon Cassine smrti. Ima nečeg smirujućeg u ritmu i besciljnosti tumaranja. Moja profesija, koju sam, mišljah, bio napustio sve dok me Marcy Meriwether nije pozvala natrag pred svjetla pozornice, ili reflektore, ili kako li ih već zovu, uvijek mi je dopuštala slobodu tijekom dana. Ima stanovitog mlakog zadovoljstva u osjećaju da šećemo bez žurbe dok drugi rintaju zatvoreni u četiri zida. Sredinom dopodneva ili u rano popodne ulice odišu posve određenom ali neispunjenom svrhovitošću, kao da se nešto važno zaboravilo dogoditi na njima. Hromi i kljasti izlaze danju udahnuti zraka; to čine i stari i nezaposleni, ubijaju prazne sate, vidaju rane, valjda, zbog onog što su izgubili, baš kao i ja. Kreću se oprezno, s blagim izrazom krivnje; možda strahuju da će ih tko ukoriti zbog nerada. Zacijelo im je teško priviknuti se na činjenicu da ih ne čeka nikakav hitan zadatak, a to ću nužno i sam osjetiti kad završi snimanje i kad se zadnji put ugase ona nadsvjetla, a set opusti. Mislim da u njihovu svijetu nema poticaja. Vidim ih kako drugima zavide na uposlenosti, kako ljutiti pogledavaju poštara na dnevnom zadatku, kućanice s košarom u ruci, dostavljače u kamionima što dovoze namirnice. A oni? Oni su nenamjerni besposličari, čeljad uklonjena s puta, ljudi koji ne znaju kamo bi se djenuli.“
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)