Preskoči na glavni sadržaj

Nova Mrs Robinson

Inače ne primjećujem nazive izdavača i druge informacije koje se mogu pronaći na koricama knjiga, ali ne mogu ne primijetiti da mi se knjige izdane od strane Frakture uvijek jako dopadnu. Iznimka nije bio ni roman Svjetlost iz davnine (ili ljepše engl. Anchient light) suvremenog irskog spisatelja Johna Banvillea.

U vrijeme kad je nastajao bestseller Fifty shades of Grey čiji glavni lik je nastrani bogataš Christian Grey, napisan je i roman o kojem danas pišem, a u kojem se, pak, radnja vrti oko stanovite gospođe Celije Gray. Valjda je sivo, i sve njemu nalik, u modi.


Pripovjedač Svjetlosti iz davnine zove se Alex Cleave. On je šesdesetineštogodišnjak, glumac koji ne čezne za karijerom otkad je njegova kćer jedinica okončala svoj život, koji dan provodi šuteći sa svojom suprugom Lydiom, i koji nema gotovo ništa osim sjećanja na jedno davno minulo doba, na proljeće kada je imao petnaest godina i kada je njegovim svijetom vladala gospođa Gray.


Te godine vrijeme je provodio s najboljim prijateljem Billyjem. U blizini Billyjeve majke Alex se zacijelo našao milijun puta prije nego li ju je uistinu spazio. Majke su za momke poput njega bile bezlične, bezoblične, bespolne, malčice više od puke pregače, kuštravog pramena neuredne kose i blago prodornog vonja znoja, uvijek u pozadini, zauzete neodređenim poslom oko pećnice ili čarapa. Ipak, njene oči mokrog pepela, nezadovoljstvo brakom i životom, privukle su ga i otkrile mu tajne svijeta odraslih. Strastveni sastanci, koljena koja klecaju, te samootkrivanje kroz gospođu Gray i u poodmakloj dobi Alexu golicaju maštu te predstavljaju zadovoljstvo i slast kakvu tijekom života nije ponovno okusio.


„Uvjeravaju nas kako gotovo nema razlike između načina na koji spolovi doživljavaju svijet, no kladio bih se da ni jedna nikad nije oćutjela onu mračnu slast što navre u žile muškarca bilo koje dobi, od tek prohodala dječarca do devedesetogodišnjaka, pri pogledu na ženske intimne dijelove, kako su ih nekoć nazivali, izložene slučajno, što će reći nehotice, neočekivanom pogledu javnosti. Nasuprot onome što misle žene, a valjda i na njihovo razočaranje, nas muškarce neće zgromiti pogled na golu put, niti ćemo radi nje iskolačiti oči i blenuti kao telci, ne, to će učiniti upravo ta svilena krpica, ta posljednja prepreka između ženske golotinje i naših izbuljenih očiju. Glupo, znam, ali kad bi se jednog ljetnog dana, na prepunoj plaži, kostimi kupačica mračnim vradžbinama pretvorili u donje rublje, svi bi prisutni muškarci, neodjeveni dječarci punašnih trbuščića i golih piša, dokoni, nabildani kupališni spasioci, čak i papučari zavrnutih nogavica, s rupčićem na glavi zauzlanim na sva četiri kraja, svi bi se, kažem, učas preobrazili i sjetili u krdo uspaljenih lajavih satira spremnih da skoče na lovinu.“

Ovo djelo Johna Banvillea, dobitnika Bookerove nagrade, kritičari su proglasili njegovim remek djelom. Ja ga nemam ni s čim usporediti, ovo mi je prvi Banvilleov roman, ali svidio mi se njegov stil koji pažnju posvećuje detaljima – kakav pristaje rođenom pripovjedaču. Način na koji davno izbrisana sjećanja izvlači na površinu, tuga i sjeta kojima je obojena magla koja ih prekriva, uvid u razmišljanja jednog neiskusnog mladca zaljubljena u dvadeset godina stariju ženu, ali i perspektiva odraslog i zrelog Alexa koji inspiraciju pronalazi u prošlom svršenom vremenu svidjet će se onima koji svakodnevno romantiziraju najbanalnije stvari i pojave, a ni ljubitelji Lolite ili Diplomca neće se osjećati zakinutima.

„Volim hodati. Ili bolje, hodam i to je sve. Stara je to navika koju sam stekao u prvi tužnim mjesecima nakon Cassine smrti. Ima nečeg smirujućeg u ritmu i besciljnosti tumaranja. Moja profesija, koju sam, mišljah, bio napustio sve dok me Marcy Meriwether nije pozvala natrag pred svjetla pozornice, ili reflektore, ili kako li ih već zovu, uvijek mi je dopuštala slobodu tijekom dana. Ima stanovitog mlakog zadovoljstva u osjećaju da šećemo bez žurbe dok drugi rintaju zatvoreni u četiri zida. Sredinom dopodneva ili u rano popodne ulice odišu posve određenom ali neispunjenom svrhovitošću, kao da se nešto važno zaboravilo dogoditi na njima. Hromi i kljasti izlaze danju udahnuti zraka; to čine i stari i nezaposleni, ubijaju prazne sate, vidaju rane, valjda, zbog onog što su izgubili, baš kao i ja. Kreću se oprezno, s blagim izrazom krivnje; možda strahuju da će ih tko ukoriti zbog nerada. Zacijelo im je teško priviknuti se na činjenicu da ih ne čeka nikakav hitan zadatak, a to ću nužno i sam osjetiti kad završi snimanje i kad se zadnji put ugase ona nadsvjetla, a set opusti. Mislim da u njihovu svijetu nema poticaja. Vidim ih kako drugima zavide na uposlenosti, kako ljutiti pogledavaju poštara na dnevnom zadatku, kućanice s košarom u ruci, dostavljače u kamionima što dovoze namirnice. A oni? Oni su nenamjerni besposličari, čeljad uklonjena s puta, ljudi koji ne znaju kamo bi se djenuli.“

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...