Preskoči na glavni sadržaj

Princeza koralja u zvjezdanom moru

Poznata vam je ona stara „Pazi što želiš, da ti se ne bi i ostvarilo?“ Kako mi je tijekom odrastanja jedan od uzora bila čuvena Lorelai Gilmore (i da, znam da se Alexis Bledel udala – ne morate mi više javljati!), koja je sanjala o otvaranju svog pansiona, tu i tamo sam i ja povjerovala u izvrsnost te ideje. Vjerovala sam da sam stvorena za vođenje hotelčića, dijeljenja zaduženja i organiziranja obiteljskih ručkova, vjenčanja i drugih radosnih prigoda.


Ovih dana moj san o punoj kući ljudi, organizaciji i nabavci hrane za svih njih, pranju posteljine i podijeli ručnika ostvario se. U naš stan privremeno su se uselile moje sestre i prijateljice, a iselili mir i tišina. Zaista je lijepo biti domaćin,učiniti da se ljudi osjećaju opušteno i sito, ali lagala bih kad bih rekla da se nisam umorila. Kad osoba živi sama dugi niz godina, koliko god žudi za društvom i bukom i cikom, navikne se i na usporeni tempo života, pa sam odmor od velike gužve u šibenskoj četvrti proteklog vikenda pronašla na jednom od najsunčanijih otoka na Jadranu, prijestolnicom koralja – Zlarinu. 


Imam osjećaj da je posljednjih godina Zlarin postao popularno odredište - mjesto koje se nekad činilo samotnim (zimi ondje stanuje dvjestotinjak ljudi), sada je privlačno mladima iz cijele regije. Karakteriziraju ga slatke male vile, savršene za smještaj velike grupe prijatelja koji najčešće koriste taxi boat za ukrcaj i iskrcaj na otok i ondje uživaju u domaćoj spizi i tirkiznom moru, ali i za obiteljski odmor.

Otok Vesne Parun savršen je i za jednodnevni izlet, a ondje možete vidjeti Muzej koralja, legendarni sat Leroj star 170 godina, šarene škure, crkvicu Uznesenja Marijina, omastiti brk u nekoliko restorana, konoba i pizzerija, a možda i sresti neke od domaćih celebrityja koji se skrivaju iza velikih sunčanih naočala.


Izlet na otok s najdužom otočnom rivom u Hrvata uljepšala mi je knjiga Marice Bodrožić, koja od desete godine živi u Njemačkoj i stvara na njemačkom jeziku. Knjiga Balada o zvjezdanom moru, prva u trilogiji, započinje pričom Nadežde koja u vlaku mašta o susretu s fatalnim Iljom, nanosi ruž po nekoliko puta, nervozno se vrpolji u svom crvenom puloveru od angore i pogledava na svoje čizmice s visokom petom na koje nije naviknuta. Roman se ne odlikuje napetom fabulom, ta radnje gotovo da i nema, ali zbog čarobnog stila Marice Badrožić, već na prvim stranicama suosjećat ćete s Nadeždom – postat ćete ona, žena iz Dalmacije koja voli zvijezde i koja čezne za oženjenim čovjekom kao za zavičajem, žena kojoj je ljubav prema njemu svijet pretvorila u zamku, žena koja hoda za ljubavlju kao ptica za mrvicama kruha, koja ima samo sjećanje na jedan ožujak i Iljine smokve. Pored čežnje kao lajtmotiva i sjećanja kao glavnog lika, nemojte se iznenaditi ako vas preplavi iznenadna tuga, plava poput mora.


Rijetke su knjige čiju biste svaku rečenicu citirali kao poeziju, a Balada o zvjezdanom moru, predivna ljubavna priča, definitivno spada u tu kategoriju.

"I ja sam zatočenica svoje imaginacije, svatko tko voli, taj i zamišlja ljubav. Ali ja nisam znala da je ljubav katkad moguća samo u malom kanalu od vremena, a da je ipak ljubav. Prije Ilje sam uvijek pod njom zamišljala nešto apstraktno veliko, svijet, apsolut. Ali nije li upravo ograničenje okvir u kojem se ona razvija? Što ako ne postoji stvarnost za neku vrstu ljubavi, može li se onda uopće o ljubavi govoriti? Ljubav je vrijednosti po sebi, uvijek, čak i onda kad je drugi ne dijeli. Ali ostvarenje ljubavi na kraju je nešto posve drukčije od ideala, ona je vezana za najjednostavnije stvari, uz dijeljenje, uz smrzavanje u nadolazećoj zimi, kad se skupa sjedi u toplom kafiću i nakon toga srlja u hladnoću koja reže poput noža, s rukom u ruci, vezana je, dakle, uz najveće banalnosti, poput znoja u kolovozu, kad se u tom mjesecu sramiš svoje ljudskosti i tek tako možeš jesti jedan sladoled za drugim."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...