Poznata vam je ona stara „Pazi što želiš, da ti se ne bi i ostvarilo?“ Kako mi je tijekom odrastanja jedan od uzora bila čuvena Lorelai Gilmore (i da, znam da se Alexis Bledel udala – ne morate mi više javljati!), koja je sanjala o otvaranju svog pansiona, tu i tamo sam i ja povjerovala u izvrsnost te ideje. Vjerovala sam da sam stvorena za vođenje hotelčića, dijeljenja zaduženja i organiziranja obiteljskih ručkova, vjenčanja i drugih radosnih prigoda.
Ovih dana moj san o punoj kući ljudi, organizaciji i nabavci hrane za svih njih, pranju posteljine i podijeli ručnika ostvario se. U naš stan privremeno su se uselile moje sestre i prijateljice, a iselili mir i tišina. Zaista je lijepo biti domaćin,učiniti da se ljudi osjećaju opušteno i sito, ali lagala bih kad bih rekla da se nisam umorila. Kad osoba živi sama dugi niz godina, koliko god žudi za društvom i bukom i cikom, navikne se i na usporeni tempo života, pa sam odmor od velike gužve u šibenskoj četvrti proteklog vikenda pronašla na jednom od najsunčanijih otoka na Jadranu, prijestolnicom koralja – Zlarinu.
Imam osjećaj da je posljednjih godina Zlarin postao popularno odredište - mjesto koje se nekad činilo samotnim (zimi ondje stanuje dvjestotinjak ljudi), sada je privlačno mladima iz cijele regije. Karakteriziraju ga slatke male vile, savršene za smještaj velike grupe prijatelja koji najčešće koriste taxi boat za ukrcaj i iskrcaj na otok i ondje uživaju u domaćoj spizi i tirkiznom moru, ali i za obiteljski odmor.
Otok Vesne Parun savršen je i za jednodnevni izlet, a ondje možete vidjeti Muzej koralja, legendarni sat Leroj star 170 godina, šarene škure, crkvicu Uznesenja Marijina, omastiti brk u nekoliko restorana, konoba i pizzerija, a možda i sresti neke od domaćih celebrityja koji se skrivaju iza velikih sunčanih naočala.
Izlet na otok s najdužom otočnom rivom u Hrvata uljepšala mi je knjiga Marice Bodrožić, koja od desete godine živi u Njemačkoj i stvara na njemačkom jeziku. Knjiga Balada o zvjezdanom moru, prva u trilogiji, započinje pričom Nadežde koja u vlaku mašta o susretu s fatalnim Iljom, nanosi ruž po nekoliko puta, nervozno se vrpolji u svom crvenom puloveru od angore i pogledava na svoje čizmice s visokom petom na koje nije naviknuta. Roman se ne odlikuje napetom fabulom, ta radnje gotovo da i nema, ali zbog čarobnog stila Marice Badrožić, već na prvim stranicama suosjećat ćete s Nadeždom – postat ćete ona, žena iz Dalmacije koja voli zvijezde i koja čezne za oženjenim čovjekom kao za zavičajem, žena kojoj je ljubav prema njemu svijet pretvorila u zamku, žena koja hoda za ljubavlju kao ptica za mrvicama kruha, koja ima samo sjećanje na jedan ožujak i Iljine smokve. Pored čežnje kao lajtmotiva i sjećanja kao glavnog lika, nemojte se iznenaditi ako vas preplavi iznenadna tuga, plava poput mora.
Rijetke su knjige čiju biste svaku rečenicu citirali kao poeziju, a Balada o zvjezdanom moru, predivna ljubavna priča, definitivno spada u tu kategoriju.
"I ja sam zatočenica svoje imaginacije, svatko tko voli, taj i zamišlja ljubav. Ali ja nisam znala da je ljubav katkad moguća samo u malom kanalu od vremena, a da je ipak ljubav. Prije Ilje sam uvijek pod njom zamišljala nešto apstraktno veliko, svijet, apsolut. Ali nije li upravo ograničenje okvir u kojem se ona razvija? Što ako ne postoji stvarnost za neku vrstu ljubavi, može li se onda uopće o ljubavi govoriti? Ljubav je vrijednosti po sebi, uvijek, čak i onda kad je drugi ne dijeli. Ali ostvarenje ljubavi na kraju je nešto posve drukčije od ideala, ona je vezana za najjednostavnije stvari, uz dijeljenje, uz smrzavanje u nadolazećoj zimi, kad se skupa sjedi u toplom kafiću i nakon toga srlja u hladnoću koja reže poput noža, s rukom u ruci, vezana je, dakle, uz najveće banalnosti, poput znoja u kolovozu, kad se u tom mjesecu sramiš svoje ljudskosti i tek tako možeš jesti jedan sladoled za drugim."
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)