subota, 30. kolovoza 2014.

Ljuta jela i ljuta ja

Ispratila sam još jedan radni tjedan, na poslu se naživcirala, ostala oduševljena ljubavi koja ne poznaje granice, napokon pogledala The fault in our stars (i da, plakat ćete, i divan je, i stalno ćete govoriti okej!), uživala u šetnjama i jeseni koja se pokušava ušuljati u naše živote, proveselila se sa zborašima, i spremna dočekala još jedan mini godišnji odmor - kako zovem svaki vikend ovog ljeta koje provodim radno.

Tijekom tjedna čitala sam svašta, od Hotela Marigold autorice Deborah Moggach (odlično - u pošti za 15 kn!) do Najljućih jela tatarske kuhinje Aline Bronsky, nagrađivane rusko-njemačke autorice - hit knjige ovog ljeta koja me dugo čeka na to-read listi.


Najljuća jela tatarske kuhinje su bestseler kojeg kritika opisuje kao sagu o nezaboravne tri žene. Ne bih se složila! Nisu to žene koje će vam postati uzori, niti ćete ih htjeti zapamtiti, i nećete se s njima poistovjetiti – bar se nadam. 

"Moja unučica Aminat imala je sreće. Nije naslijedila ništa od flegmatičnosti i ružnoće svoje majke. Imala je moje duboke crne oči bademasta oblika, lagano valovite crne uvojke, nježan nosić i veoma pametan izraz lica. Na čovjeku se takoreći od rođenja može vidjeti je li pametan ili nije. Pa i  Sulfije sam to bila odmah vidjela i nisam se prevarila. Možda je to bilo zato što je Sulfija bila začeta s mojim suprugom u krevetu, a Aminat sa strancem u snu."


Knjiga me po tmurnoj i psihotičnoj atmosferi podsjetila na Drakulićkinu Optuženu, jer u centar stavlja posesivnu majku koja terorizira cijelu obitelj. Njeno ime je Rosalinda i ona je egoistična žena u najboljim godinama koja misli da od nje nema poželjnije, niti pametnije i sposobnije. Kad njena sedamnaestogodišnja kći, glupa Sulfija, ostane trudna, ona je na sve načine pokušavala lišiti djeteta nepoželjnog u obitelji, no, kad ne uspije, i Sulfijina kći ugleda svjetlo dana – Rosalinda si uzima za pravo nadjenuti joj ime po svojoj tatarskoj baki i u ruke preuzima njen odgoj, odlučna da od nje napravi građanku svijeta. Pri tome, naravno, Rosalinda organizira i Sulfijin život, dok unuku Aminat i jednog komatoznog Nijemca iskorištava kako bi čitavu obitelj preselila u Njemačku, gdje će napokon živjeti životom kakav žena poput nje zaslužuje. No, na njeno iznenađenje, na Zapadu njena obitelj puca po šavovima.... 

 "Ostala sam zapanjena. Voljenje je bilo stalna tema u našoj obitelji. U svakom trenutku znali smo da jedni druge jako volimo. Često bismo to govorili jedni drugima, pogotovo Aminat i ja. Spustila sam čizmu. Ali Aminat nije otrčala, nije čak ni skrenula pogled. Stajala je raširenih nogu kao mali građevinski radnik i gledala svojim crnim očima ravno u moje. 
- Što si rekla? 
I ona polagano i razgovijetno ponovi: - Ako još jedanput udariš moju mamu, neću te više voljeti! Nikad više.
- Zašto to govoriš? 
- Jer ne želim imati zločestu baku - reče Aminat i odskakuće na jednoj nozi."

Ne znam utječu li knjige na vaše raspoloženje, ali ova je od mene stvorila nervoznog i bespomoćnog stvora koji bi iskočio iz svoje kože jer nije u mogućnosti uhvatiti tu umišljenu babu i očitati joj bukvicu. Hvala Bogu, imam divnu majku koja mi je uvijek dopuštala da budem svoja, da odaberem studij o kojem sam sanjala, da svoje srce poklonim kome želim - a ona je, čak i kad bi se moje odluke pokazale pogrešnima, uvijek bila uz mene, rame za plakanje, netko na koga se mogu osloniti i tko me neće osuđivati. Uzimala sam takvu majku zdravo za gotovo, očito, jer nisu svi blagoslovljeni takvim osobama u svom životu. Ova me knjiga podsjetila na tu činjenicu te na zahvalnost koju trebamo majkama pokazivati svakodnevno, pa vam je preporučujem samo iz tog razloga!

Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)