Preskoči na glavni sadržaj

Ljuta jela i ljuta ja

Ispratila sam još jedan radni tjedan, na poslu se naživcirala, ostala oduševljena ljubavi koja ne poznaje granice, napokon pogledala The fault in our stars (i da, plakat ćete, i divan je, i stalno ćete govoriti okej!), uživala u šetnjama i jeseni koja se pokušava ušuljati u naše živote, proveselila se sa zborašima, i spremna dočekala još jedan mini godišnji odmor - kako zovem svaki vikend ovog ljeta koje provodim radno.

Tijekom tjedna čitala sam svašta, od Hotela Marigold autorice Deborah Moggach (odlično - u pošti za 15 kn!) do Najljućih jela tatarske kuhinje Aline Bronsky, nagrađivane rusko-njemačke autorice - hit knjige ovog ljeta koja me dugo čeka na to-read listi.


Najljuća jela tatarske kuhinje su bestseler kojeg kritika opisuje kao sagu o nezaboravne tri žene. Ne bih se složila! Nisu to žene koje će vam postati uzori, niti ćete ih htjeti zapamtiti, i nećete se s njima poistovjetiti – bar se nadam. 

"Moja unučica Aminat imala je sreće. Nije naslijedila ništa od flegmatičnosti i ružnoće svoje majke. Imala je moje duboke crne oči bademasta oblika, lagano valovite crne uvojke, nježan nosić i veoma pametan izraz lica. Na čovjeku se takoreći od rođenja može vidjeti je li pametan ili nije. Pa i  Sulfije sam to bila odmah vidjela i nisam se prevarila. Možda je to bilo zato što je Sulfija bila začeta s mojim suprugom u krevetu, a Aminat sa strancem u snu."


Knjiga me po tmurnoj i psihotičnoj atmosferi podsjetila na Drakulićkinu Optuženu, jer u centar stavlja posesivnu majku koja terorizira cijelu obitelj. Njeno ime je Rosalinda i ona je egoistična žena u najboljim godinama koja misli da od nje nema poželjnije, niti pametnije i sposobnije. Kad njena sedamnaestogodišnja kći, glupa Sulfija, ostane trudna, ona je na sve načine pokušavala lišiti djeteta nepoželjnog u obitelji, no, kad ne uspije, i Sulfijina kći ugleda svjetlo dana – Rosalinda si uzima za pravo nadjenuti joj ime po svojoj tatarskoj baki i u ruke preuzima njen odgoj, odlučna da od nje napravi građanku svijeta. Pri tome, naravno, Rosalinda organizira i Sulfijin život, dok unuku Aminat i jednog komatoznog Nijemca iskorištava kako bi čitavu obitelj preselila u Njemačku, gdje će napokon živjeti životom kakav žena poput nje zaslužuje. No, na njeno iznenađenje, na Zapadu njena obitelj puca po šavovima.... 

 "Ostala sam zapanjena. Voljenje je bilo stalna tema u našoj obitelji. U svakom trenutku znali smo da jedni druge jako volimo. Često bismo to govorili jedni drugima, pogotovo Aminat i ja. Spustila sam čizmu. Ali Aminat nije otrčala, nije čak ni skrenula pogled. Stajala je raširenih nogu kao mali građevinski radnik i gledala svojim crnim očima ravno u moje. 
- Što si rekla? 
I ona polagano i razgovijetno ponovi: - Ako još jedanput udariš moju mamu, neću te više voljeti! Nikad više.
- Zašto to govoriš? 
- Jer ne želim imati zločestu baku - reče Aminat i odskakuće na jednoj nozi."

Ne znam utječu li knjige na vaše raspoloženje, ali ova je od mene stvorila nervoznog i bespomoćnog stvora koji bi iskočio iz svoje kože jer nije u mogućnosti uhvatiti tu umišljenu babu i očitati joj bukvicu. Hvala Bogu, imam divnu majku koja mi je uvijek dopuštala da budem svoja, da odaberem studij o kojem sam sanjala, da svoje srce poklonim kome želim - a ona je, čak i kad bi se moje odluke pokazale pogrešnima, uvijek bila uz mene, rame za plakanje, netko na koga se mogu osloniti i tko me neće osuđivati. Uzimala sam takvu majku zdravo za gotovo, očito, jer nisu svi blagoslovljeni takvim osobama u svom životu. Ova me knjiga podsjetila na tu činjenicu te na zahvalnost koju trebamo majkama pokazivati svakodnevno, pa vam je preporučujem samo iz tog razloga!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...