Preskoči na glavni sadržaj

Ljuta jela i ljuta ja

Ispratila sam još jedan radni tjedan, na poslu se naživcirala, ostala oduševljena ljubavi koja ne poznaje granice, napokon pogledala The fault in our stars (i da, plakat ćete, i divan je, i stalno ćete govoriti okej!), uživala u šetnjama i jeseni koja se pokušava ušuljati u naše živote, proveselila se sa zborašima, i spremna dočekala još jedan mini godišnji odmor - kako zovem svaki vikend ovog ljeta koje provodim radno.

Tijekom tjedna čitala sam svašta, od Hotela Marigold autorice Deborah Moggach (odlično - u pošti za 15 kn!) do Najljućih jela tatarske kuhinje Aline Bronsky, nagrađivane rusko-njemačke autorice - hit knjige ovog ljeta koja me dugo čeka na to-read listi.


Najljuća jela tatarske kuhinje su bestseler kojeg kritika opisuje kao sagu o nezaboravne tri žene. Ne bih se složila! Nisu to žene koje će vam postati uzori, niti ćete ih htjeti zapamtiti, i nećete se s njima poistovjetiti – bar se nadam. 

"Moja unučica Aminat imala je sreće. Nije naslijedila ništa od flegmatičnosti i ružnoće svoje majke. Imala je moje duboke crne oči bademasta oblika, lagano valovite crne uvojke, nježan nosić i veoma pametan izraz lica. Na čovjeku se takoreći od rođenja može vidjeti je li pametan ili nije. Pa i  Sulfije sam to bila odmah vidjela i nisam se prevarila. Možda je to bilo zato što je Sulfija bila začeta s mojim suprugom u krevetu, a Aminat sa strancem u snu."


Knjiga me po tmurnoj i psihotičnoj atmosferi podsjetila na Drakulićkinu Optuženu, jer u centar stavlja posesivnu majku koja terorizira cijelu obitelj. Njeno ime je Rosalinda i ona je egoistična žena u najboljim godinama koja misli da od nje nema poželjnije, niti pametnije i sposobnije. Kad njena sedamnaestogodišnja kći, glupa Sulfija, ostane trudna, ona je na sve načine pokušavala lišiti djeteta nepoželjnog u obitelji, no, kad ne uspije, i Sulfijina kći ugleda svjetlo dana – Rosalinda si uzima za pravo nadjenuti joj ime po svojoj tatarskoj baki i u ruke preuzima njen odgoj, odlučna da od nje napravi građanku svijeta. Pri tome, naravno, Rosalinda organizira i Sulfijin život, dok unuku Aminat i jednog komatoznog Nijemca iskorištava kako bi čitavu obitelj preselila u Njemačku, gdje će napokon živjeti životom kakav žena poput nje zaslužuje. No, na njeno iznenađenje, na Zapadu njena obitelj puca po šavovima.... 

 "Ostala sam zapanjena. Voljenje je bilo stalna tema u našoj obitelji. U svakom trenutku znali smo da jedni druge jako volimo. Često bismo to govorili jedni drugima, pogotovo Aminat i ja. Spustila sam čizmu. Ali Aminat nije otrčala, nije čak ni skrenula pogled. Stajala je raširenih nogu kao mali građevinski radnik i gledala svojim crnim očima ravno u moje. 
- Što si rekla? 
I ona polagano i razgovijetno ponovi: - Ako još jedanput udariš moju mamu, neću te više voljeti! Nikad više.
- Zašto to govoriš? 
- Jer ne želim imati zločestu baku - reče Aminat i odskakuće na jednoj nozi."

Ne znam utječu li knjige na vaše raspoloženje, ali ova je od mene stvorila nervoznog i bespomoćnog stvora koji bi iskočio iz svoje kože jer nije u mogućnosti uhvatiti tu umišljenu babu i očitati joj bukvicu. Hvala Bogu, imam divnu majku koja mi je uvijek dopuštala da budem svoja, da odaberem studij o kojem sam sanjala, da svoje srce poklonim kome želim - a ona je, čak i kad bi se moje odluke pokazale pogrešnima, uvijek bila uz mene, rame za plakanje, netko na koga se mogu osloniti i tko me neće osuđivati. Uzimala sam takvu majku zdravo za gotovo, očito, jer nisu svi blagoslovljeni takvim osobama u svom životu. Ova me knjiga podsjetila na tu činjenicu te na zahvalnost koju trebamo majkama pokazivati svakodnevno, pa vam je preporučujem samo iz tog razloga!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...