Preskoči na glavni sadržaj

Ljuta jela i ljuta ja

Ispratila sam još jedan radni tjedan, na poslu se naživcirala, ostala oduševljena ljubavi koja ne poznaje granice, napokon pogledala The fault in our stars (i da, plakat ćete, i divan je, i stalno ćete govoriti okej!), uživala u šetnjama i jeseni koja se pokušava ušuljati u naše živote, proveselila se sa zborašima, i spremna dočekala još jedan mini godišnji odmor - kako zovem svaki vikend ovog ljeta koje provodim radno.

Tijekom tjedna čitala sam svašta, od Hotela Marigold autorice Deborah Moggach (odlično - u pošti za 15 kn!) do Najljućih jela tatarske kuhinje Aline Bronsky, nagrađivane rusko-njemačke autorice - hit knjige ovog ljeta koja me dugo čeka na to-read listi.


Najljuća jela tatarske kuhinje su bestseler kojeg kritika opisuje kao sagu o nezaboravne tri žene. Ne bih se složila! Nisu to žene koje će vam postati uzori, niti ćete ih htjeti zapamtiti, i nećete se s njima poistovjetiti – bar se nadam. 

"Moja unučica Aminat imala je sreće. Nije naslijedila ništa od flegmatičnosti i ružnoće svoje majke. Imala je moje duboke crne oči bademasta oblika, lagano valovite crne uvojke, nježan nosić i veoma pametan izraz lica. Na čovjeku se takoreći od rođenja može vidjeti je li pametan ili nije. Pa i  Sulfije sam to bila odmah vidjela i nisam se prevarila. Možda je to bilo zato što je Sulfija bila začeta s mojim suprugom u krevetu, a Aminat sa strancem u snu."


Knjiga me po tmurnoj i psihotičnoj atmosferi podsjetila na Drakulićkinu Optuženu, jer u centar stavlja posesivnu majku koja terorizira cijelu obitelj. Njeno ime je Rosalinda i ona je egoistična žena u najboljim godinama koja misli da od nje nema poželjnije, niti pametnije i sposobnije. Kad njena sedamnaestogodišnja kći, glupa Sulfija, ostane trudna, ona je na sve načine pokušavala lišiti djeteta nepoželjnog u obitelji, no, kad ne uspije, i Sulfijina kći ugleda svjetlo dana – Rosalinda si uzima za pravo nadjenuti joj ime po svojoj tatarskoj baki i u ruke preuzima njen odgoj, odlučna da od nje napravi građanku svijeta. Pri tome, naravno, Rosalinda organizira i Sulfijin život, dok unuku Aminat i jednog komatoznog Nijemca iskorištava kako bi čitavu obitelj preselila u Njemačku, gdje će napokon živjeti životom kakav žena poput nje zaslužuje. No, na njeno iznenađenje, na Zapadu njena obitelj puca po šavovima.... 

 "Ostala sam zapanjena. Voljenje je bilo stalna tema u našoj obitelji. U svakom trenutku znali smo da jedni druge jako volimo. Često bismo to govorili jedni drugima, pogotovo Aminat i ja. Spustila sam čizmu. Ali Aminat nije otrčala, nije čak ni skrenula pogled. Stajala je raširenih nogu kao mali građevinski radnik i gledala svojim crnim očima ravno u moje. 
- Što si rekla? 
I ona polagano i razgovijetno ponovi: - Ako još jedanput udariš moju mamu, neću te više voljeti! Nikad više.
- Zašto to govoriš? 
- Jer ne želim imati zločestu baku - reče Aminat i odskakuće na jednoj nozi."

Ne znam utječu li knjige na vaše raspoloženje, ali ova je od mene stvorila nervoznog i bespomoćnog stvora koji bi iskočio iz svoje kože jer nije u mogućnosti uhvatiti tu umišljenu babu i očitati joj bukvicu. Hvala Bogu, imam divnu majku koja mi je uvijek dopuštala da budem svoja, da odaberem studij o kojem sam sanjala, da svoje srce poklonim kome želim - a ona je, čak i kad bi se moje odluke pokazale pogrešnima, uvijek bila uz mene, rame za plakanje, netko na koga se mogu osloniti i tko me neće osuđivati. Uzimala sam takvu majku zdravo za gotovo, očito, jer nisu svi blagoslovljeni takvim osobama u svom životu. Ova me knjiga podsjetila na tu činjenicu te na zahvalnost koju trebamo majkama pokazivati svakodnevno, pa vam je preporučujem samo iz tog razloga!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta