Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari oko kojih se živcira svaka buduća mladenka, a to vam nikada ne bi priznala

Posljednjih dana ljudi se brinu oko raznih stvari – naši tzv. celebrityji se brinu kako će ispasti na fotografijama nakon što se poliju kantom punom leda (a do prije dva dana u Hrvatskoj račun za liječenje i istraživanje ALS-a nije ni postojao), svijet se brine da će se Beyonce i Jay Z razvesti, a Šibenik je na nogama jer biskupu smeta glasna glazba iz Azimuta (ne znam čemu tolika galama – za mjesec dana, kad ga napuste turisti, grad će biti pust, a gotovo svi kafići će se zatvoriti i tako će ostati do sljedeće sezone – kad zapuše bura, nitko neće prosvjedovati zbog nedostatka kulturnog života u ovom gradu), a ja brinem oko stvari o kojima, valjda, brine svaka mladenka. Da, jasno mi je da su moji strahovi iracionalni i normalnom puku neshvatljivi, ali dajte mi priliku da se malo ispušem.

1. Brinem se da ću zaboraviti napraviti depilaciju svih dijelova tijela, i da ću naknadno, na fotografijama vjenčanja, uvidjeti da imam brkove ili dlake na nožnim palcima! I da mi na to, naravno, nitko nije na vrijeme ukazao!


2. Brinem se da taj dan ljudi neće biti raspoloženi ili da im glazba koju smo odabrali neće odgovarati. Kažu da se ne može svima ugoditi, ali vidjet ćete, kad se taj dan počne približavati, poželjet ćete!

3. Brinem se da ću tog dana imati bad hair day i da ni moja super-frizerka neće moći od moje kose složiti nešto smisleno.


4. Brinem se da ću od nervoze stalno morati piškiti, a još nisam sigurna kako ću to izvesti u haljini s dva metra dugim šlepom i visokim potpeticama na koje nisam navikla. O no.2 neću ni misliti.

5. Brinem se da sam tijekom organiziranja zaboravila na neke detalje kojima ljudi poklanjaju pažnju. OK, sarma je naručena, sve ostalo valjda i nije toliko bitno?

6. Iako sam prije nekoliko mjeseci rekla da mi vrijeme nije važno, mjesec dana prije vjenčanja počeli smo provjeravati vremensku prognozu i moliti se da, ako već mora biti oblačno i hladno, bar ne pljusne kiša kakva ovih dana natapa slavonsku zemlju.


7. Brinem se da će mi moja predivna čipkasta haljina za par godina, kad budem gledala fotografije s vjenčanja, izgledati totalno zastarjelo i neukusno, a ja ću se pitati gdje mi je pamet bila dok me vlastita djeca budu sprdala.

8. Brinem se da cvjećarka neće u cijelosti shvatiti moje ideje i da će mi u vjenčani buket (koji će mi mladoženja donijeti prije vjenčanja) staviti ljiljane ili neko drugo pretenciozno cvijeće ili, još gore, da će bend stalno svirati "Prvi poljubac".


9. Brinem se da će njegova mama plakati satima jer „danas ženi svog sina“.

10. Brinem se da ćemo, iako s radošću iščekujemo taj trenutak, u crkvi, pred tolikom publikom, biti nervozni i doživjeti filmski awkward moment.


Teško je zamisliti da će sve toga dana funkcionirati, da će se te dvije obitelji, koje se još niti ne poznaju, stopiti u veselu masu koja će se svim srcem radovati s nama i učiniti taj dan legendarnim. Valjda se mladenke moraju brinuti, ta ne organiziraju svaki dan veselicu za dvjestotinjak ljudi! Uostalom, ako žele ostariti uz svog supruga, druge prilike za dan vjenčanja neće biti! Ipak, ovim postom puštam brige i rasterećujem misli, pokušavajući se usredotočiti samo na dječaka koji je pred mojim očima odrastao u muškarca koji je moja luka, moja obitelj, moj budući suprug.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...