Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari oko kojih se živcira svaka buduća mladenka, a to vam nikada ne bi priznala

Posljednjih dana ljudi se brinu oko raznih stvari – naši tzv. celebrityji se brinu kako će ispasti na fotografijama nakon što se poliju kantom punom leda (a do prije dva dana u Hrvatskoj račun za liječenje i istraživanje ALS-a nije ni postojao), svijet se brine da će se Beyonce i Jay Z razvesti, a Šibenik je na nogama jer biskupu smeta glasna glazba iz Azimuta (ne znam čemu tolika galama – za mjesec dana, kad ga napuste turisti, grad će biti pust, a gotovo svi kafići će se zatvoriti i tako će ostati do sljedeće sezone – kad zapuše bura, nitko neće prosvjedovati zbog nedostatka kulturnog života u ovom gradu), a ja brinem oko stvari o kojima, valjda, brine svaka mladenka. Da, jasno mi je da su moji strahovi iracionalni i normalnom puku neshvatljivi, ali dajte mi priliku da se malo ispušem.

1. Brinem se da ću zaboraviti napraviti depilaciju svih dijelova tijela, i da ću naknadno, na fotografijama vjenčanja, uvidjeti da imam brkove ili dlake na nožnim palcima! I da mi na to, naravno, nitko nije na vrijeme ukazao!


2. Brinem se da taj dan ljudi neće biti raspoloženi ili da im glazba koju smo odabrali neće odgovarati. Kažu da se ne može svima ugoditi, ali vidjet ćete, kad se taj dan počne približavati, poželjet ćete!

3. Brinem se da ću tog dana imati bad hair day i da ni moja super-frizerka neće moći od moje kose složiti nešto smisleno.


4. Brinem se da ću od nervoze stalno morati piškiti, a još nisam sigurna kako ću to izvesti u haljini s dva metra dugim šlepom i visokim potpeticama na koje nisam navikla. O no.2 neću ni misliti.

5. Brinem se da sam tijekom organiziranja zaboravila na neke detalje kojima ljudi poklanjaju pažnju. OK, sarma je naručena, sve ostalo valjda i nije toliko bitno?

6. Iako sam prije nekoliko mjeseci rekla da mi vrijeme nije važno, mjesec dana prije vjenčanja počeli smo provjeravati vremensku prognozu i moliti se da, ako već mora biti oblačno i hladno, bar ne pljusne kiša kakva ovih dana natapa slavonsku zemlju.


7. Brinem se da će mi moja predivna čipkasta haljina za par godina, kad budem gledala fotografije s vjenčanja, izgledati totalno zastarjelo i neukusno, a ja ću se pitati gdje mi je pamet bila dok me vlastita djeca budu sprdala.

8. Brinem se da cvjećarka neće u cijelosti shvatiti moje ideje i da će mi u vjenčani buket (koji će mi mladoženja donijeti prije vjenčanja) staviti ljiljane ili neko drugo pretenciozno cvijeće ili, još gore, da će bend stalno svirati "Prvi poljubac".


9. Brinem se da će njegova mama plakati satima jer „danas ženi svog sina“.

10. Brinem se da ćemo, iako s radošću iščekujemo taj trenutak, u crkvi, pred tolikom publikom, biti nervozni i doživjeti filmski awkward moment.


Teško je zamisliti da će sve toga dana funkcionirati, da će se te dvije obitelji, koje se još niti ne poznaju, stopiti u veselu masu koja će se svim srcem radovati s nama i učiniti taj dan legendarnim. Valjda se mladenke moraju brinuti, ta ne organiziraju svaki dan veselicu za dvjestotinjak ljudi! Uostalom, ako žele ostariti uz svog supruga, druge prilike za dan vjenčanja neće biti! Ipak, ovim postom puštam brige i rasterećujem misli, pokušavajući se usredotočiti samo na dječaka koji je pred mojim očima odrastao u muškarca koji je moja luka, moja obitelj, moj budući suprug.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...