Preskoči na glavni sadržaj

Bilo mi je prvi put

Nemojte se iznenaditi ako pitate Šibenčane ponešto o otocima koji okružuju kanal svetog Ante, a oni budu škrti na informacijama – istina jest da mnogi od njih nikada na njima nisu ni bili. Čini mi se, i ispravite me ako griješim, da je biti otočanin za Šibenčane grjehota, otuda i posprdni naziv bodul ili bodulica. Ipak, za mene su šibenski otoci svijet za sebe koji se itekako isplati posjetiti.


Ovaj put prvi put smo se uputili prema Prviću, tom prvom otoku do Vodica koji je ime dobio po tome prvenstvu ili po poganskom bogu starih Hrvata - Prvinu. Za razliku od drugih po veličini malih otoka, Prvić ima čak dva mjesta – Prvić Luku i Prvić Šepurine, međusobno udaljena cestom dugom 1 km. Od Šibenika do Prvić Luke, u koju smo se zaputili, brodom Tijat vozit ćete se 45 minuta i platiti 17 kn u jednom smjeru, te uživati u pogledu na šibenski arhipelag, savršeno modro more i tvrđavu svetog Nikole koja čuva šibenski kanal.


Baš kao i u svakom mjestu u našoj zemlji, katolička redovnička zajednica ostavila je velik trag i na Prviću, otoku koji je poznat po tome što je za vrijeme kuge bio utočište šibenskim plemićima. Na njemu su svojevremeno obitavali benediktinci, franjevci trećoredci glagoljaši i mnogi drugi koji su unaprjeđivali život otočana, potpomagali poljoprivredu, pa i zalagali srebrninu u korist pučanstva u teškim vremenima. Kao trag o tome svjedoče njegove crkve – crkva svete Jelene Križarice i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Šepurini i crkva Gospe od Milosti u Luci. Osim po fešti Porucijunkule, Prvić Luka poznata je i kao mjesto Fausta Vrančića. Naime, taj veliki izumitelj, povjesničar i lingvist, renesansni čovjek, djetinjstvo je proveo na otoku i poželio je biti pokopan baš na njemu. Njegov grob se nalazi u crkvi u Prvić Luci, kraj koje ponosno stoji njegov Memorijalni centar.


Brčkanje u moru ovaj put zasladio je Julian Fellowes, tvorac Gosford Parka i Downton abbeya, konzervativac iz Kuće lordova, sin diplomata, obožavatelj serija Smash i Sex and the city, poznavatelj visokog društva koji stanuje u blizini imanja na kojem je život proveo čuveni Thomas Hardy, a koji godinama ismijava pompoznu gospodu na nenametljiv način. Glavni protagonisti bestselera Snobovi su Charles, Earl Broughton i gospođica Edith Lavery. Dokoni život, bračne zavrzlame i ljubavna priče u stilu “they lived happily enough” ono su što će zabaviti romantičare i ljubitelje vintagea među vama.


Teško je zamisliti da je prije sto godina Prvić bio najgušće naseljeni hrvatski otok jer danas na njemu obitava manje od pet stotina ljudi. Na njemu vlada mir i opuštenost, nema automobila i užurbanosti. Ljudi uživaju u čistom moru, pijuckaju kavu ili klopaju u konobama. Mi smo svoje želuce napunili u pizzeriji Nanini koju toplo preporučujemo. Za razliku od drugih restorana na otoku koji nude skupu domaću spizu, Nanini je odličan izbor zbog ukusne i povoljne pizze (35-45 kn) te brzu uslugu, a ne škodi ni informacija da u ponudi imaju odličnu kavu i kolače, zar ne? Uživat ćete uz povjetarac i poželjet ćete se vratiti, na pizzu, ali i na otok!

Primjedbe

  1. Maštam o ovakvom nekom otočiću.... Milina...
    I zavidim ti na boji! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Za napuniti baterije - taman! ;)
      S obzirom kakvo je vrijeme, i ta boja je cudo :D

      Izbriši
  2. Wow, mislim da znam gdje ću voditi dečka uskoro. Mali raj na zemlji...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...