Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni izazov br. 1 - Spakirati se i actually otići na more

Ne mogu reći da bježim od organiziranja ormara i generalnog spremanja, dapače, nema mi veće sreće od sreće zbog čistog i urednog doma, ali pakiranje za ikakav put me užasava. Užasava.

Počnem optimistično, iskoristim vrijeme da pobacam donje rublje koje nisam obukla otkad nosim ovo prezime, da izvadim iz naftalina obleku koju sam nosila prije trudnoća, go light, samo dvije ljetne haljinice i voila, ali vrlo brzo shvatim da je ovo pakiranje out of my league. Sjetim se da ne idem na odmor, nego da idem na put s dvoje djece s ful opremom.

"Does it spark joy?" pitala bi me Marie Kondo, a ja bih joj rekla: "No, Marie. Not at all, al' spakirat ću svejedno, zlu ne trebalo." I onda spakiram sve što posjedujemo - i duge rukave, i kratke rukave, i haljine, i hlače, sandale, tenisice, kabanice, hranilicu, 83 autića, bagera, traktora i kamiona, fiziološku otopinu, čepiće i toplomjere, kolica, pelene, 14 slikovnica i stotinjak bojica, 56 pari čarapa (jer moja djeca i usred ljeta mrze hodati bez čarapa), a usred pakiranja pregovaram oko toga kojeg ćemo zdravoljupca ponijeti na more, dok u samom finalu izglasane zdravoljupce u panici tražim po stanu (bili su ispod kreveta, moja djeca imaju smisla za humor like that), i to dok Juraj hoda sa šiltericom na glavi i patikama u rukama (on je spreman to go čim spazi da je neko pakiranje u tijeku), a Franka svojoj ćelavici oblači svoje gaće koje sam ja netom prije spakirala u kofer.

Spavaš li mirno, Marie Kondo, odnosno - imaš li djece, Marie Kondo?


P.S. Iako sam nasred pakiranja poželjela sjesti na hrpu odjeće i vlažnih maramica i odustati od cijelog pothvata (spremanje za odlazak na more s djecom se ponekad čini dugim poput one noći koju Griffin Dunne proživljava u filmu After Hours), uspjeli smo se potrpati u auto - skupa s Jagodicom Janom, Limunom Šimunom i ćelavicom (ja sam bila dežurna babysitterica cijelim putem) - i stići na more sa samo tri stajanja za pišk-pauzu i samo 257 pjesama Zagrepčanki i dečkiju u playeru. I da, svi smo u glas pjevali "Volim rozo, pink, pink!", a Franka i Juraj vrištali su od sreće ususret svakom tunelu, al' baš svakom.

Primjedbe

  1. Ahahahaha, baš si me nasmijala. Ja ove godine nikad lakše spakirala klince i nas jer sam se sjetila da se vakum vreće mogu nositi i na put. I tadam, prostora koliko hoćeš. Od igračaka sam im ponijela kantice, lopatice i te picaboce za plažu + dvije male igračkice iz Mc Donaldsa za u autu. I kako i tvoji, svako si je odabrao jednog Zdravoljupca za maženje 🙂.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hahaha, koji zdravoljupci su kod vas omiljeni, baš me zanima? :D

      Izbriši
    2. Rajčica Rajka curi, a dječaku lubenica Luce, iako je i banana Bela bila opasna konkurencija i patlidžan Patrik 😂😂. A kod vas?

      Izbriši
    3. Evo Limun i Jana subovaj put pobjedili :)

      Izbriši
    4. Prije više od mjesec dana su moji opet izvukli Zdravoljupce i slušamo pjesmicu Zdravoljupci pjevaju i plešu... sto puta dnevno. Na moru mi je praznik za uši jer sam im rekla da tu ne radi tv 😁. Nešto sam načula da na jesen neće biti Zdravoljubaca, nego da Konzum radi novu kampanju s nekim plišanim pčelicama.

      Izbriši
    5. Daaaa, Zagrepčanke i dečki izvedba, njihov smo najveći fan, nikud bez njih! Vjerujem da će i pčelice biti jednako popularne, nažalost :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta