Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni izazov br. 1 - Spakirati se i actually otići na more

Ne mogu reći da bježim od organiziranja ormara i generalnog spremanja, dapače, nema mi veće sreće od sreće zbog čistog i urednog doma, ali pakiranje za ikakav put me užasava. Užasava.

Počnem optimistično, iskoristim vrijeme da pobacam donje rublje koje nisam obukla otkad nosim ovo prezime, da izvadim iz naftalina obleku koju sam nosila prije trudnoća, go light, samo dvije ljetne haljinice i voila, ali vrlo brzo shvatim da je ovo pakiranje out of my league. Sjetim se da ne idem na odmor, nego da idem na put s dvoje djece s ful opremom.

"Does it spark joy?" pitala bi me Marie Kondo, a ja bih joj rekla: "No, Marie. Not at all, al' spakirat ću svejedno, zlu ne trebalo." I onda spakiram sve što posjedujemo - i duge rukave, i kratke rukave, i haljine, i hlače, sandale, tenisice, kabanice, hranilicu, 83 autića, bagera, traktora i kamiona, fiziološku otopinu, čepiće i toplomjere, kolica, pelene, 14 slikovnica i stotinjak bojica, 56 pari čarapa (jer moja djeca i usred ljeta mrze hodati bez čarapa), a usred pakiranja pregovaram oko toga kojeg ćemo zdravoljupca ponijeti na more, dok u samom finalu izglasane zdravoljupce u panici tražim po stanu (bili su ispod kreveta, moja djeca imaju smisla za humor like that), i to dok Juraj hoda sa šiltericom na glavi i patikama u rukama (on je spreman to go čim spazi da je neko pakiranje u tijeku), a Franka svojoj ćelavici oblači svoje gaće koje sam ja netom prije spakirala u kofer.

Spavaš li mirno, Marie Kondo, odnosno - imaš li djece, Marie Kondo?


P.S. Iako sam nasred pakiranja poželjela sjesti na hrpu odjeće i vlažnih maramica i odustati od cijelog pothvata (spremanje za odlazak na more s djecom se ponekad čini dugim poput one noći koju Griffin Dunne proživljava u filmu After Hours), uspjeli smo se potrpati u auto - skupa s Jagodicom Janom, Limunom Šimunom i ćelavicom (ja sam bila dežurna babysitterica cijelim putem) - i stići na more sa samo tri stajanja za pišk-pauzu i samo 257 pjesama Zagrepčanki i dečkiju u playeru. I da, svi smo u glas pjevali "Volim rozo, pink, pink!", a Franka i Juraj vrištali su od sreće ususret svakom tunelu, al' baš svakom.

Primjedbe

  1. Ahahahaha, baš si me nasmijala. Ja ove godine nikad lakše spakirala klince i nas jer sam se sjetila da se vakum vreće mogu nositi i na put. I tadam, prostora koliko hoćeš. Od igračaka sam im ponijela kantice, lopatice i te picaboce za plažu + dvije male igračkice iz Mc Donaldsa za u autu. I kako i tvoji, svako si je odabrao jednog Zdravoljupca za maženje 🙂.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hahaha, koji zdravoljupci su kod vas omiljeni, baš me zanima? :D

      Izbriši
    2. Rajčica Rajka curi, a dječaku lubenica Luce, iako je i banana Bela bila opasna konkurencija i patlidžan Patrik 😂😂. A kod vas?

      Izbriši
    3. Evo Limun i Jana subovaj put pobjedili :)

      Izbriši
    4. Prije više od mjesec dana su moji opet izvukli Zdravoljupce i slušamo pjesmicu Zdravoljupci pjevaju i plešu... sto puta dnevno. Na moru mi je praznik za uši jer sam im rekla da tu ne radi tv 😁. Nešto sam načula da na jesen neće biti Zdravoljubaca, nego da Konzum radi novu kampanju s nekim plišanim pčelicama.

      Izbriši
    5. Daaaa, Zagrepčanke i dečki izvedba, njihov smo najveći fan, nikud bez njih! Vjerujem da će i pčelice biti jednako popularne, nažalost :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...