Preskoči na glavni sadržaj

What dreams may come

Kad umre neka poznata ličnost, svi počnu dramatizirati i definitivno svi zapamte što su radili u trenutku kad su vijest o tome čuli (ja sam npr. prala zube kad mi je dragi iz sobe viknuo vijest, pa sam zbog buke u priopćajnom kanalu začuđeno upitala: "Pa je l' se nije on sredio, ono, ima djecu i ženu?" misleći da je izglednije da umre Robbie Williams). Svijet su preplavili članci o tom slavnom komičaru koji je, kao i mnogi njegovi kolege, potonuo u depresiju nasmijavajući druge. Neću pisati žalopojke, ali osjećam potrebu prisjetiti se filmova kojima mi je Robin Williams uljepšao djetinjstvo.


Moj bratić Hrvoje posebno ga je volio. Čim su u videoteci izašli Kuka, Dobri Will Hunting, Toys (nerazvikani film koji sam posebno voljela), Jumanji, Patch Adams i Mrs. Doubtfire - Hrki bi me pozvao na gledanje filmova uz kokice ili kuhane kukuruze, ovisno o godišnjem dobu. Sve je te filmove godinama čuvao na VHS-u i raspačavao ih po komšiluku pa smo Robina Williamsa svi mogli gledati kad god poželimo. Kuku i Jumanjija pogledali smo sigurno toliko puta da smo postigli nekakav rekord. Sve sam Robinove filmove pogledala u Hrkijevoj sobi s tapetama s plavim nebom i bijelim oblacima, zato me tužna vijest o njegovoj smrti zatekla - za mene je to kraj jedne ere, ere djetinjstva. Nema više Hrvoja, nema ni Robina, samo stare tapete na zidu.


Voljeli smo sve njegove filmove (osim Flubbera - njega je Hrki uvijek kritizirao), i uživali u čaroliji koju nam je priređivao vječito nasmijani glumac. Robin Williams asocijacija mi je na sretne misli, bezbrižno djetinjstvo, sve što predstavlja Petar Pan, kojeg je i utjelovio.

Kad sam malo porasla, na Društvo mrtvih pjesnika cmizdrila sam sa sestričnom sjedeći na podu njene tinejdžerske sobe, i tog ljeta, kratko me držala manija - postat ću profesor, ili barem čitati Walta Whitmana. Nijedno se od toga nije ostvarilo, ali trudim se i danas iskoristiti dan, živjeti punim plućima.


Ipak, film koji dva dana vrtim po glavi je What dreams may come, iliti po naški - Ja ću budan sanjati. Samoubojstvo, smrt, gubitak, usamljenost, obitelj, ljubav - gorke su teme predivnog filma uz koji smo močili maramice i sanjali o ljubavi toliko snažnoj da prevlada i pakao. Gdje god bio Robin, nadam se da je za života doživio, barem na kratko, takvu ljubav, i da sada, u miru, budan sanja. 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca