Preskoči na glavni sadržaj

Čovječe, volim te!

Od ovog maničnog ponedjeljka pere me neka nervoza i čini mi se da je sve oko mene nekako zagađeno negativom. Uz to, na poslu na dnevnoj bazi ispadnem neuka i pomislim da sam ipak trebala biti frizerka, ili pjevačica. Zbog svega navedenog, trudim se veselje pronaći u skorašnjem vjenčanju, a ono, ni njegovu organizaciju ne prate samo lijepe i ugodne pojave. 
 

Mjesec je dana do naše svadbe pa su nam ljudi počeli postavljati nezgodna pitanja i dovodit nas u neugodne situacije (ne, ako ste šesnaestogodišnjak, i mladenci vam uz poziv upućen vašim roditeljima nisu naznačili da povedete pratnju, onda ne biste na svadbu trebali dovesti svoju djevojku u koju ste trenutno ludo zaljubljeni). Osim toga, pitaju nas ljudi redovito što da nam kupe (naručili smo samo novi fotić, blender i Bibliju, ništa drugo nam nije potrebno) i odgovara li nam više novac za poklon, a mi se trudimo skromno objasniti da smo podstanari i da želimo imati što manje stvari za svaku buduću selidbu te da od gostiju uuuuuopćeeee ne očekujemo ikaaaaaakve darove, nego samo njihovo dobro raspoloženje. Yeah, right :)

U moru pitanja o poklonima, ostala sam iznenađena, ma šokirana, i potpuno nepripremljena za ugly cry koji me spopao na poslu, kad me mama nazvala i rekla da je majka mog pokojnog bratića Hrkija, kojega tako često spominjem na blogu kada je riječ o filmovima jer sam upravo uz njega razvila ljubav prema njima, rekla da će mi za vjenčanje pokloniti veliki plazma televizor jer je Hrvoje u svojim dnevnicima, možda ni ne naslućujući da svoj naum neće biti u mogućnosti osobno ostvariti, napisao da mi kad se budem udavala želi pokloni veliki televizor.


Mislila sam da poruke beyond the grave primaju samo likovi u nadrealnim hollywoodskim ostvarenjima, a evo, danas sam se osvjedočila - Thompson je bio u pravu (eh, to nisam nikad mislila da ću reći!) - ljubav ne poznaje granice, svjetove, niti dimenzije!
 
Već deset godina nisam čula njegov glas, niti mu se pojadala, predugo nisam vidjela njegove prepoznatljive nasmiješene oči, a on mi i danas pokazuje da mu je vrijeme provedeno sa mnom uz kokice i filmove bilo od neprocjenjive vrijednosti.


Moram li uopće išta više nadodati? Zaboravite probleme, politiku, kritike - Bog je u ljude oko nas zaista usadio anđeoske osobine, a mi si samo moramo dopustiti da ih na vrijeme prepoznamo.

Primjedbe

  1. Odgovori
    1. Kad bismo bar svaki dan plakali zbog takvih stvari, takve ljubavi i ljepote! :)

      Izbriši
  2. Redovito čitam tvoj blog, nikad ne komentiram, ali sad sam morala. Baš me dirnuo ovaj post, a često se pronađem i u ostalim postovima. Predivno si sve ovo sročila!
    :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti puno! :) :)
      Nadam se da ce svi, dirnuti ovom divnom gestom, uciniti nesto lijepo za nekoga koga vole vec danas! :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit