Šljokičasta žena

Kaže se da majke obavljaju najteži posao. Svaka čast majkama, ali ni posao starijih sestara ne smijemo zanemariti. Govorim bez imalo skromnosti, bez namjere da se bezrazložno hvalim, samo iznosim činjenice - moje sestre zaista jesu najpametnije, najsvestranije i najkreativnije sestre na svijetu. Naravno, dio njihovih talenata možemo pripisati genetici, ali volim vjerovati da je za njihove pothvate i uspjehe (hm, ali i loše trenutke) zaslužna i njihova starija sestra. Dok sam bila mlađe, u javnosti sam znala tajiti činjenicu da imam čak dvije mlađe sestre - tinejdžeri se često osjećaju kao da gube na jedinstvenosti ako priznaju da dijele sobu, ili kuću, s još ponekim stvorenjem, razumijete? Bile su silno dosadne i uvijek su se htjele družiti sa mnom baš kad bi mi u goste došla prijateljica. Najmrskije su mi bile kad su se htjele igrati škole za vrijeme mojih dugo iščekivanih školskih praznika ili kad su htjele gledati Dawson's creek sa mnom, u mojoj sobi, i to baš u trenutk...

Danas smo posjetili matičara, a ja sam donijela jednu od težih odluka u svom životu. No, baš zbog njene težine, tj. onoga što ta odluka najprije meni predstavlja (jer drugi se time uopće ne zamaraju, vjerujte, udavače moje!), bila je i jedna od onih koje izmame iskreni osmijeh od uha do uha. Feministička stvar Odluka o promjeni prezimena u našoj kulturi je na ženi, takvi su običaji, takva je tradicija - u tolikoj mjeri da mi ni samoj ne pada napamet da on nosi moje prezime, niti smatram da bismo nošenjem dva prezimena nešto bitno ovom svijetu pokazali. Jer, budimo realni, žene mijenjaju prezime ili ga odbijaju promijeniti samo radi vanjskog dojma. Svaka od nas dobro zna svoje ime i prezime u srcu, bez obzira što se nalazilo na papiru, zar ne? Žene su se prije mnogo godina izborile - za izbor! Mnoge misle da duguju tim generacijama zadržavanje prezimena, da ponosno pokažu da su neovisne žene koje misle svojom glavom, ali ako ćemo se držati formalizma - onda žena nikada nije uistin...

U proteklom tjednu nije se dogodilo baš ništa posebno, a opet, mic po mic, kak' bi rekli, puno toga se promijenilo u mojoj svakodnevici. Za početak, jedan mali komadić papira učinio me savjetnikom, omogućio mi vlastitu referadu, odredio mi normu koju moram u tromjesečju ispuniti i u moju sobicu broj 2 zgurao hrpetine spisa koji čekaju da ih pročitam, riješim, referiram mentoru, izvijećam, napišem i otpremim - prava sitnica! Neki dan smo dragi i ja shvatili da već mjesec dana stanujemo u "novom" stanu - vrijeme je proletjelo! Ne tako davno živjela sam u ulici u koju sam se s posla spuštala glavnom ulicom, a sada stanujem pod oblacima, svakodnevno jačam guzu, ne uspijevam steći kondiciju, ali uživam u lijepom pogledu, cvijeću, stablima maslina, smokava i svježoj mirišljavoj lavandi. Da se udajem u lipnju, imala bih buket lavande, ma sigurna sam, taj mi miris jednostavno ne može dosaditi! Već dugo se nisam počastila nekim kozmetičkim proizvodom ili knjigom, p...

Ne znam za vas, ali moja uobičajena noćna mora svodi se na moj pokušaj da se spremim za (ne)važnu priliku (odlazak u školu najčešće), a to zriktavanje traje cijeeeeeeelu noć - ne mogu pronaći određeni odjevni predmet, ne mogu namjestiti kosu, odjedanput nestane vode ili se dogodi neki drugi užas. Gore od toga bilo bi jedino izgubiti se u nepoznatom dijelu grada i cijelu se noć pokušavati vratiti kući, baš kao što se dogodilo Paulu Hackettu u Scorsesejevom odličnom After hours. Od 1985. godine, kad se proslavio Griffin Dunne koji je utjelovio nesretnog Paula, mnogi su pokušavali ponoviti njegovu noćnu moru. Ali, samo je Steven Brill uspio - snimivši komediju Walk of shame u kojoj glavnu ulogu igra komičarka Elizabeth Banks (loooove her - Pitch Perfect je najbolji feel good movie ever). Bitch s televizije, Meghan Miles, voditeljica je vijesti koju jednog dana strefe svi oni stresni događaji koje liječnička struka navodi kao moguće uzroke infarkta - napusti ju zaručnik, a posao sn...

Ne razumijem zašto mediji nesprestano ističu činjenicu da bi muškarci radije gledali finale svjetskog nogometnog prvenstva, nego se upustili u seksualne odnose sa svojim ženama. Očito "novinari" koji smatraju to bitnom informacijom ne mogu pojmiti da se nijedna žena neće zbog gledanja nogometa buniti - sada napokon možemo na miru spremiti kuću, otići na kavu s prijateljicama, čitati, gledati film koji nas zanima, ili jednostavno prespavati sve te utakmice, i to bez da nas itko gnjavi. Tako sam ja protekli vikend posvetila knjizi Svatko ima svoju Bono priču irske spisateljice Anne Marie O'Connor.  Kad me pitaju kakve knjige čitam, nikad ne znam odgovoriti. Volim čudne knjige. Idu mi na živce neke uobičajene i prožvakane teme, pa ako knjigu nije napisao netko od mojih provjerenih favorita, izabrat ću knjigu koja nije nalik nekoj koju sam ranije pročitala. Tako sam odabrala i ovu, u kojoj junakinja Aoife Collins na najgori dan svog života dogovori s prijateljem...

1. Jer Majka zmajeva, mudra i pravedna Khalissi, provodi nužne odgojne metode  2. Jer ako Tyrion umre, neću nastaviti gledati seriju (ne želim čitati knjige - strah me otkriti što ga čeka)    3. Tko čeka, dočeka - dig dong, the king is dead! 4. Jer su Romeo i Julija ljubavi baš uvijek materijal za plakanje (bile u PMS-u ili ne)  5. Jer sadrži neke od najbolji scena dvoboja ikada 6. Jer je Sansa Stark ženskasta ženskica koja voli kolače, ali zna kako preživjeti u svijetu gdje svi žele njenu glavu na kolcu  7. Jer je bratska ljubav predivna stvar (dok ne ode predaleko, Cersei!) 8. Jer sadrži epizodu s najzanimljivijom i najnapetijom bitkom ever 9. Jer ćete zbog nje zavoljeti i negativne likove 10. Jer osnažuje žene

Ako volite Workaholics, 30 Rock i Girls, svidjet će vam se i serija Broad City - Frankenstein svih serija o ženama iz New York Cityja (20 min).  Glavne junakinje su Abbi i Ilana, dvadesetineštogodišnjakinje koje se uvjeravaju da su neovisne moderne žene, a samostalnost dokazuju npr. sposobnošću da pronađu dilera marihuane u što kraćem vremenu. Vode razgovore o važnim temama - o tome zašto je loše marihuanu držati u nature's pocketu   - vagini, ili koja pasmina psa bi najradije bile. Dane provode bježeći od posla poput Ferris Buellera, skitajući se po gradu, skajpajući (u naaaaajneugodnijim situacijama), ni ne pokušavajući učiniti nešto od svog života.  Abbi stanuje s odvratnim cimerom koji joj redovito opustoši hladnjak, a Ilana seksualno iskorištava zbunjenog zubara koji je u nju ludo zaljubljen. One su autsajderice koje nikad neće odrasti. Publika je, sasvim neočekivano, zavoljela ovaj projekt komičarki Abbi Jacobson i Ilane Glazer i njihov...

"Ni jedan se narod ne može opravdano dičiti svojim jezikom jer ni jedan jezik nije stvorio samo jedan narod"  Jeste li znali da dijete staro šest mjeseci u majčinoj utrobi raspoznaje ne samo glasove, nego i jezik, i da se veže za majčin način izražavanja - stoga jezik koji govorimo odmalena i nazivamo materinski jezik? Sjećate li se koju ste riječ prvu svjesno uspjeli prevaliti preko usana? O rodu i jeziku nisam previše razmišljala dok sam bila okružena slavonskim štokavcima. Međutim, otkad živim u Šibeniku shvaćam koliko je jezik bitan čovjeku, koliko je neodvojiv od njegovog ljudskog postojanja. Neki dan je šibenska kolegica priznala da je tek na studiju u Zagrebu shvatila da komparacija pridjeva visoko ne glasi visok, visočiji, najvisočiji - ne čini li vam se nevjerojatnim da u maloj državi s jednim obrazovnim sustavom i jednim medijskim prostorom mogu postojati tolike razlike u govoru? Wow! Zbog jezika gledamo svijet drugim očima, ponekad nas on zbližava, a pon...

Kad mi netko priopći da je jedinac od oca i majke, najčešće složim facu kao da mi je rekao da život živi bez nekih od vitalnih organa. „Čovječe, pa tvoj život mora da je strašno težak, prazan i dosadan“, rekla bih mu najradije, ali šutim, jer bol jedinca je i više nego ljudsko srce može podnijeti, i ne trebam dodavati sol na ranu. Odrastemo, prijatelji nas zaborave, a i mi njih, stvorimo vlastitu obitelj, izoliramo se, tako to mora biti, čujem. Zaposlenjem, ženidbom i selidbom pozdravimo se zauvijek s bezbrižnim načinom života, ali od nekih stvari preteško se oprostiti – toliko da i sama pomisao grči lice u ugly cry. Za nekih stotinjak dana svome prezimenu dodat ću još jedno (ili neću, još sam neodlučna), i ono što mi glede vjenčanja slama srce nije ni napuštanje moje djevojačke sobe, nisu ni sve moje udavače koje će se veseliti sa mnom, ni roditelji obliveni suzama (radosnicama – jer tada ću im se valjda i službeno skinuti s grbače), nego su to moje sestre, njih zapravo napuš...

Teško je u današnjem svijetu naći prijatelja. Ma ne mora to ni biti netko tko je uvijek tu za tebe, samo netko tko će te voljeti, ili barem simpatizirati, tko će ti se obradovati i nijednu minutu utrošenu na tebe neće žaliti. Neizmjerno sam zahvalna Bogu na prijateljima kojima me obdario – pogotovo onima koje sam srela u svojoj ulici, uz rijeku, uz kolibe, uz slavonske šamceve, na igralištima (onima pravima i onima improviziranima), na svima koji su stajali uz mene u trenutku kad sam prvi put čula školsko zvono u našoj staroj školi. Ne sjećam se mnogočega od toga dana, tek gužve pred školskom zgradom, zbunjenih roditelja i još zbunjenijih prvašića koji čekaju prozivku, Dolores sa šarenim rajfom s kojom sam sjela u klupu i naricanja jer nisam mogla ići s Majom u razred. Maja je moja prva prijateljica, a baš kao ni od prve ljubavi, ni od prvog prijateljstva ništa nije jače. Iako nikada nismo išle zajedno u razred, i danas smo povezane tom čvrstom niti koja se počela plesti igranjem ...