Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo.
U sljedećem poglavlju, autorica nas, ruka u ruci, vodi u prošlost. 1965. godine, kada je Dunav dostigao 776 centimetara kod Bezdana, Damjan je dvadesetogodišnji razvodnik, tek dignut iz rezerve. On s vojnicima pokušava evakuirati stanovnike i živinu iz Podbare, a jedini koji tegobnu situaciju otežava je čovjek koji čita na otomanu i stišće tašku punu papira u rukama iako mu je "prednja soba secovala, a mjehuri klokoću u kujni" (ne mogu odoljeti šokačkom govoru, kakvim je govorila moja baka Julka). Kad čovjeku torba padne u mulj, a čovjeka odvedu, Damjan skuplja njegove papire, a u blatu ugleda ručni sat koji mu se učini poznatim.
Još dalje u prošlosti, 1953., Nađ Pal se pakuje sa svojom ženom i, "gacajući po modroj truleži dudovih plodova" povuče kozu na ulicu i odlazi od kuće. Potom, u sljedećem poglavlju upoznajemo njegovu majku, Nađ Borbalu, koja se na Brašančevo 1958. susreće s Božjim agitatorom, kramarom ili Prorokom, što li je već (podsjetio me Prorok na Borbelyja), koji ju upozorava da se okani lokanja. Postaje jasno - ovaj roman nalik je matrjoški. Logično je da je za prikaz obiteljske sage nužno pružiti čitatelju perspektivu nekoliko likova, pa i predočiti mu grane obiteljskog stabla, pomalo Marquezovski, a ipak sam se pitala - hoće li sve matrjoške sjesti na svoje mjesto jednom kad se otvore? Hoću li dobiti odgovore na sva pitanja?
Znam, znam, grehota je reći da mi je ovaj roman bilo teško čitati - znate koliko volim "Divlje guske" - ali struktura romana i moje nepoznavanje povijesti mjesta radnje učinili su od mene napetog čitatelja. Uz ovaj roman nisam se mogla zavaliti u svoju smeđu fotelju i pijuckati kavu, nego sam morala biti na oprezu, kao da čekam neprijatelja u nekom guštiku. Ravnica je počela djelovati prijeteće. Bojala sam se da će mi nit koja veže sve likove promaknuti ukoliko trepnem. Srećom, gusto, čvrsto i detaljno isprepletena mreža likova, njihovih govorancija, uvjerenja, atmosfere neminovnog unhappy enda i putovanja vamte-tamte kroz vrijeme i prostor držala mi je oči širom otvorene.
Ova se knjiga reklamira kao knjiga o muškarcima koji nisu bili uz svoju djecu - Julijana Adamović nije samo spisateljica, ona je pripovjedačica starog kova, pa je "Oče, ako jesi" temeljito dokumentirana potreba za za grijesima otaca naših između čijih redaka se čak pronalazi i natruha žala naizgled bešćutnog oca za njegovim sinovima. Sve je to krasno, ali otkrit ću vam tajnu - u ovom romanu, u kojem se ne saznaju sve tajne i u kojem se ne odgovori na sva pitanja (jer, život...), najljepše su ispisana poglavlja pisana iz perspektive žena. Pijandura Borbala, gospođa Vera K. s Bežanijske kose, nepismena Jerolima koja je žvakala vranu i njezina boležljiva Marija ispričale su najdirljivije rečenice, svoje verzije borbe s demonima. Njihove priče bilo je osobito teško progutati u jednom čitanju - sjedale su teško na moj razmaženi želudac.
"Spremila sam ti sobu pokojnog muža. Tamo je on po cijelu noć čitao, da nama ostalim ne smeta. Premda, mislim da je bilo obrnuto. U tu bi izbu utekao od nas i još više od obaveza, pa se bavio svojim tajnama.
Kakvim? Ma znaš ti sigurno. Pisao pisma bivšim ljubavima, ženama, kitio božićne i rođendanske čestitke djeci u stranim zemljama. Ja sam se pravila da ništa od toga ne nam. Jer, sjećaš se, nepismena sam. zašto mu nisam prigovorila? Zato što prošlost nisam mogla izmijeniti, a ta mi djeca nisu ništa kriva. I kad bi mi došlo da nešto kažem, samo da njemu napakostim, sjetila bih se da bi to bio moj veliki grijeh pred tim ženama. Nije im bilo lako ni s njim, a ni u pustom svijetu s djecom bez očeva. I toj sirotoj djeci. Kad se sjetim onog malog što je za njim bježao preko granice, pa šta je on Bogu skrivio? Moglo je dijete izrasti u čovjeka, a napravili od njega propalicu i budućeg razbojnika.
Opet ja započela...
Imaš iznad kreveta lampice, ako moraš noću do zahoda. Da, božićne. Njemu su takve gorile preko cijele godine. Okači ih na zid iznad kreveta i čita ispod lampi šarenih boja. Volio je sebi ugoditi, a ostalima kako bude. Ujutro ću ti ispeći uštipaka. Pravih. Takve nisi jeo sigurno."
Ono što me spašavalo od odustanka čitanja romana, kojeg se gotovo četiri mjeseca nisam ni usuđivala uzeti u ruke, jest jezik. Jezik meni mio čak i kad govori o nasilju, o gubicima, o kricima majki. Jezik roda moga. Činilo mi se kao da njime progovara moj pradjed Ferko Petrović, Mađar, i njegova Janja rođena Abramović, Šokica na čiju djedovinu se priženio. Umrli su odavno Abramovićevi dudovi, umro i pradjed, prabaka još ranije. Nisu nam u nasljeđe ostavili ni tašku s papirima ni satove niti recept za dobošicu, a živjeli su samo u pričama moje bake Julke, koje više nema. Djedovina još stoji, ali zemlja mi ne znači gotovo ništa (neću biti nezahvalna, zbog Damjana - lijepo je znati čiji si) kad nema izranjavanih ruku moje Julke, kad više nikad neću vidjeti ni njezina pognuta leđa ni njezin opreg, kad je više ne mogu pitati je li ju tuga srušila u krevet kad joj je mama umrla, koliko je noći provela plačući nakon što je umrla njezina prvorođena Janja, i zašto, pobogu, djeda nije otjerala iz kuće svog dade prvi put kad je otišao slušati gramofon kod komšinice. Neka pitanja kao dijete ne znaš postaviti, a neka se bojiš postaviti čak i u odrasloj dobi. Moja se baka Julka nije puno grlila i ljubila, svoju je ljubav pokazivala na druge načine, jasno mi je sada - kad me snađe potreba da zamijesim kiflice svojoj djeci. Jasno mi je sada i da nju nisu ni grlili ni ljubili, da je morala rano odrasti. Morala je odlučivati, ohrabriti samu sebe, utješiti samu sebe, probuditi se svako jutro, orna za rad. Bez ikakve namjere, svojim je odlukama (uvijek potpomognutima vjerom u Boga Oca, dakako) žene u našoj obitelji osudila na život trpljenja i žrtvovanja, ponekad mi se čini, i sve ćemo mi provesti živote tražeći smisao u njezinim prešućenim jadima i pitajući se - leži li u odluci da šute o svojim slomljenim srcima snaga tih žena ili je umijeće da odtrpe u tišini njihova najveća slabost?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)