Preskoči na glavni sadržaj

Izgubljeni u Macondu (i svim tim Aurelianima i Jose Arcadijima)

Ako pratite portale i blogove o knjigama, upoznati ste s trenutnim hitovima kao što je Tu sam pred tobom i Nakon tebe, ili Kako biti Parižanka u svakoj prilici. Već naslovi zvuče primamljujuće, zar ne? Ipak, da biste pročitali knjige tek izašle iz tiska morat ćete odriješiti kesu, i zato me beskrajno živciraju recenzije takvih knjiga. OK, kupim knjigu tu i tamo, ali još ima milijardu knjiga koje čame u knjižnici, kako da čitam neke tek napisane?! Zato, ja vam danas pišem mali podsjetnik na knjigu koja je već antologijska, koju bi svaki knjiški moljac koji drži do sebe morao pročitati, knjigu koju čuva svaka gradska knjižnica i za koju se ne otimaju sve žene svijeta, kao što se otimaju za hitove Jojo Moyes koja se nije ni rodila kad je veliki G.G. zaslužio Nobela za ovaj roman.

Iako se radi o klasiku izdanom prije gotovo pedeset godina, velika je vjerojatnost da niste pročitali Sto godina samoće, u što sam se uvjerila i u svom knjižnom klubu. Nije to ništa neobično, jer prve stranice ne ljepe čitatelja za priču, i svatko tko je ikada čitao Marqueza reći će vam - ili ga ludo volite, ili ga ne možete smisliti. Kod mene se dogodila zanimljiva situacija - knjiga, koju brižljivo čuvam na polici već deset godina, prvotno mi je bila korektna, natjerala sam se pročitati ju, ali ovih dana, ponukana izborom knjižnog kluba, u njoj sam se utopila! I još jednom se pokazalo - za neke knjige moramo sazrijeti.


Sto godina samoće roman je o obitelji Buendia. Znam, zvuči jednostavno i već viđeno, ali budite uvjereni, ovakvu obitelj niste upoznali, niti uživo, niti na stranicama knjige. Glava obitelji koja smatra led najvećim izumom čovječanstva, majka koja stotinu godina vodi kućanstvo, Pukovnik koji izrađuje zlatne ribice i sije svoje sjeme po svijetu, Rebeca koja jede zemlju, obdareni Jose Arcadio koji bježi sa Ciganima, ljepotica Remedios koja uzlazi na nebo, i sva sila likova koji se jednako zovu čine ovaj roman najneobičnijim zapisom 20. stoljeća. Vrijeme i događaji koji se vrte u krug tema su koja se ponavlja na stranicama romana zbog kojeg je skovan pojam magični realizam. Duhovi koje svi likovi viđaju, tetke koje se upuštaju u strastvene veze s nećacima, ljubavnice koje braća dijele - sve su to, za likove, prirodne pojave, dok su led i željeznica čuda nad kojima vrijedi razrogačiti oči. Marquez nije volio upletati magiju u živote svojih likova, za njega je život u Macondu realan i stvarniji no život u bilo kojem mjestu na svijetu. To i jest tajna njegovog zanata i njegove popularnosti - njegove su riječi čarobni sag koji nas može odvesti u novi svijet zbog kojeg ćemo sasvim smetnuti uma ovaj u kojem živimo, a čiji će nam se likovi još dugo vrtjeti po mislima.


"Svesrdno tražeći rješenje zagonetke, pročeprkao je tako duboko po njezinim osjećajima da je, tražeći korist, našao ljubav; trseći se da ga ona voli, shvatio je da on voli nju. Petra Cotes ga je pak voljela sve više što je ćutjela njegovu privrženost, te je na kraju u jeseni života iznova povjerovala u mladenačku oraznovjericu da je siromaštvo hrana ljubavi. Oboje se tada s negodovanjen prisjećalo razuzdanog bančenja, bezobraznog bogatstva i bezočnog bluda, žaleći što je toliko života moralo proteći da pronađu raj zajedničke samoće. Ludo zaljubljeni nakon svih tih godina jalova sudioništva, naslađivali su se čudom ljubavi, jednako jake za stolom i u krevetu, dosegavši takvu sreću da su u dubokoj starosti još uvijek gukali kao golupčići i koškali se kao psi."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...