Preskoči na glavni sadržaj

Izgubljeni u Macondu (i svim tim Aurelianima i Jose Arcadijima)

Ako pratite portale i blogove o knjigama, upoznati ste s trenutnim hitovima kao što je Tu sam pred tobom i Nakon tebe, ili Kako biti Parižanka u svakoj prilici. Već naslovi zvuče primamljujuće, zar ne? Ipak, da biste pročitali knjige tek izašle iz tiska morat ćete odriješiti kesu, i zato me beskrajno živciraju recenzije takvih knjiga. OK, kupim knjigu tu i tamo, ali još ima milijardu knjiga koje čame u knjižnici, kako da čitam neke tek napisane?! Zato, ja vam danas pišem mali podsjetnik na knjigu koja je već antologijska, koju bi svaki knjiški moljac koji drži do sebe morao pročitati, knjigu koju čuva svaka gradska knjižnica i za koju se ne otimaju sve žene svijeta, kao što se otimaju za hitove Jojo Moyes koja se nije ni rodila kad je veliki G.G. zaslužio Nobela za ovaj roman.

Iako se radi o klasiku izdanom prije gotovo pedeset godina, velika je vjerojatnost da niste pročitali Sto godina samoće, u što sam se uvjerila i u svom knjižnom klubu. Nije to ništa neobično, jer prve stranice ne ljepe čitatelja za priču, i svatko tko je ikada čitao Marqueza reći će vam - ili ga ludo volite, ili ga ne možete smisliti. Kod mene se dogodila zanimljiva situacija - knjiga, koju brižljivo čuvam na polici već deset godina, prvotno mi je bila korektna, natjerala sam se pročitati ju, ali ovih dana, ponukana izborom knjižnog kluba, u njoj sam se utopila! I još jednom se pokazalo - za neke knjige moramo sazrijeti.


Sto godina samoće roman je o obitelji Buendia. Znam, zvuči jednostavno i već viđeno, ali budite uvjereni, ovakvu obitelj niste upoznali, niti uživo, niti na stranicama knjige. Glava obitelji koja smatra led najvećim izumom čovječanstva, majka koja stotinu godina vodi kućanstvo, Pukovnik koji izrađuje zlatne ribice i sije svoje sjeme po svijetu, Rebeca koja jede zemlju, obdareni Jose Arcadio koji bježi sa Ciganima, ljepotica Remedios koja uzlazi na nebo, i sva sila likova koji se jednako zovu čine ovaj roman najneobičnijim zapisom 20. stoljeća. Vrijeme i događaji koji se vrte u krug tema su koja se ponavlja na stranicama romana zbog kojeg je skovan pojam magični realizam. Duhovi koje svi likovi viđaju, tetke koje se upuštaju u strastvene veze s nećacima, ljubavnice koje braća dijele - sve su to, za likove, prirodne pojave, dok su led i željeznica čuda nad kojima vrijedi razrogačiti oči. Marquez nije volio upletati magiju u živote svojih likova, za njega je život u Macondu realan i stvarniji no život u bilo kojem mjestu na svijetu. To i jest tajna njegovog zanata i njegove popularnosti - njegove su riječi čarobni sag koji nas može odvesti u novi svijet zbog kojeg ćemo sasvim smetnuti uma ovaj u kojem živimo, a čiji će nam se likovi još dugo vrtjeti po mislima.


"Svesrdno tražeći rješenje zagonetke, pročeprkao je tako duboko po njezinim osjećajima da je, tražeći korist, našao ljubav; trseći se da ga ona voli, shvatio je da on voli nju. Petra Cotes ga je pak voljela sve više što je ćutjela njegovu privrženost, te je na kraju u jeseni života iznova povjerovala u mladenačku oraznovjericu da je siromaštvo hrana ljubavi. Oboje se tada s negodovanjen prisjećalo razuzdanog bančenja, bezobraznog bogatstva i bezočnog bluda, žaleći što je toliko života moralo proteći da pronađu raj zajedničke samoće. Ludo zaljubljeni nakon svih tih godina jalova sudioništva, naslađivali su se čudom ljubavi, jednako jake za stolom i u krevetu, dosegavši takvu sreću da su u dubokoj starosti još uvijek gukali kao golupčići i koškali se kao psi."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...