Rules of Gilmore Girls marathon

Mogu vam reći da sam se poželjela malo svojih omiljenih Gilmoreica, koje, otkad sam mama, ne gledam često koliko bih željela. I gle! Svi su ih se zazežljeli, jer Netflix ih danas objavljuje world wide, ususret četirima novim epizodama! Nisam sklona nastavcima/filmovima serija čiji kraj sam dočekala i s njim se pomirila (uvijek nekako upropaste seriju - Veronica Mars je najbolji primjer), ali hej, nakon dugo vremena sestre i ja smo na okupu i bio bi red da odgledamo jedan pošteni Gilmore Girls maraton! OK, pogledat ćemo sigurno samo par epizoda i zaspati (taman kad ponestane čipsa), zato ih valja pomno izabrati. V. bi neku sa Jessom, i neku gdje Rory nema glupu frizuru (4. sezona, po njoj), D. bi neku gdje nema April - treća sezona it is! Meni su osobno omiljene prve dvije, ali preživjet ću uz Jessa i treću. U kasnijim sezonama Gilmoreice su se počele su se oblačiti po zadnjoj modi i postale su preurbane za Stars Hollow, a najgora sezona mi je šesta kada su veći dio sezone posvađane - to ne mogu ni gledati, srce me boli. Stoga, maraton, Gilmoreice style! Pa evo nekoliko pravila, ukoliko ga i vi planirati održati!

1. Throw caution to the wind!

Dakle, zaboravite na sve obveze - učenje, posao, dijete (baka servis is on) i gledanje može početi!

2. Don't answer the phone!

Uz bezbrižno stanje uma ne ide telefonska zvonjava, a to vrijedi i za Facebook dopisivanje V. s njenim imaginary boyfriendom (Bing Bong! Bing Bong!).

3. Eat a lot of junk food!

Kolači, čips, kokice, keksi, pizza, nabavite što god možete! Idealno bi bilo naručiti pizzu i kinesku hranu, uz gomile sladoleda i pop tartsa!

4. Mute it so you can mock it!

Gilmoreice svaki film isprdaju, to je njihov stil zbog kojeg su i obožavane u našoj kući. Srećom, znamo napamet svaki dijalog pa nećemo ništa propustiti dok budemo nezaustavljivo klafrale.

5. Friday night's alright for fighting!

Rezultati pretraživanja

Rezultati pretraživanjaFriday Night's Alright for Fighting

Prava movie night trebala bih se održavati svakog petka, ali budući da su moje omiljene djevojke - moje V. i D. - dislocirane od mene i da ja imam novu Gilmoreicu - Franku - dobro je i dok jednom godišnje održimo ovakav maraton i uživamo u baljezganju koje nitko osim nas, i Rory i Lorelai, ne razumije.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Pročitajte više

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Pročitajte više

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Pročitajte više

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Pročitajte više

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...

Pročitajte više

Šljokičasta žena

Pretraži ovaj blog