Svako malo uhvatim se da mužu objašnjavam neku situaciju s prijateljicama ili se trudim opravdati neki moj ili njihov potez, a on me blijedo gleda. Valjda su muškarci stvarno (pali) s Marsa, a mi, žene, nismo. Jer, kakva god ti bila osoba, koliko god se dobro slagala s mamom ili voljela svog muža, neke stvari kužit će samo - prijateljica. A najbolje će te razumjeti ona koja je uz tebe otkad znaš za sebe.
Rijetko kad mi ponestane riječi, vječito mi se rečenice pletu po jeziku pa ih moram natipkati ili izgovoriti, ali ovog tjedna sam slaba na riječima. Kad s nekim odrasteš, kad dijelite školsku klupu i sudbinu, kad znaš onu njegovu pričam-lovačke-priče facu, kad ti je poznato točno što mu je najveći kompleks, kad znaš što ga dira u dušu, a čime se ponosi i što mu je u životu najvažnije, to je onda više od prijateljstva. To je onda više od obitelji. I onda ti ni ne trebaju riječi, onda jedan zagrljaj i stara pjesma na koju ste čagale u diskaču govori više nego bi ti usta mogla izreći. Onda u jednom pogledu vidiš strah od onoga što dolazi, vidiš tugu za onim što ostaje i pitaš se hoće li uspomene na lijepe dane biti dovoljne da te ubuduće izvuku iz svakog problema (kad dođu teški dani, kad odu svi jarani). I nema tu utjehe, s onim starim valja se pošteno oprostiti, a ovo novo? Novo valja prigrliti svim srcem znajući da si danas snažan zahvaljujući svim greškama i svim uspjesima, svim ljudima koji su prošli, a još više zahvaljujući onima koji su te pratili kroz život, i nadati se da se vrijeme neće pretvoriti u udaljenost, a da udaljenost neće od školaraca koji pjevaju ulicom vukući teške torbe stvoriti strance koji si više nemaju što reći.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)