Izgubljeni u Macondu (i svim tim Aurelianima i Jose Arcadijima)

Ako pratite portale i blogove o knjigama, upoznati ste s trenutnim hitovima kao što je Tu sam pred tobom i Nakon tebe, ili Kako biti Parižanka u svakoj prilici. Već naslovi zvuče primamljujuće, zar ne? Ipak, da biste pročitali knjige tek izašle iz tiska morat ćete odriješiti kesu, i zato me beskrajno živciraju recenzije takvih knjiga. OK, kupim knjigu tu i tamo, ali još ima milijardu knjiga koje čame u knjižnici, kako da čitam neke tek napisane?! Zato, ja vam danas pišem mali podsjetnik na knjigu koja je već antologijska, koju bi svaki knjiški moljac koji drži do sebe morao pročitati, knjigu koju čuva svaka gradska knjižnica i za koju se ne otimaju sve žene svijeta, kao što se otimaju za hitove Jojo Moyes koja se nije ni rodila kad je veliki G.G. zaslužio Nobela za ovaj roman.

Iako se radi o klasiku izdanom prije gotovo pedeset godina, velika je vjerojatnost da niste pročitali Sto godina samoće, u što sam se uvjerila i u svom knjižnom klubu. Nije to ništa neobično, jer prve stranice ne ljepe čitatelja za priču, i svatko tko je ikada čitao Marqueza reći će vam - ili ga ludo volite, ili ga ne možete smisliti. Kod mene se dogodila zanimljiva situacija - knjiga, koju brižljivo čuvam na polici već deset godina, prvotno mi je bila korektna, natjerala sam se pročitati ju, ali ovih dana, ponukana izborom knjižnog kluba, u njoj sam se utopila! I još jednom se pokazalo - za neke knjige moramo sazrijeti.

Sto godina samoće roman je o obitelji Buendia. Znam, zvuči jednostavno i već viđeno, ali budite uvjereni, ovakvu obitelj niste upoznali, niti uživo, niti na stranicama knjige. Glava obitelji koja smatra led najvećim izumom čovječanstva, majka koja stotinu godina vodi kućanstvo, Pukovnik koji izrađuje zlatne ribice i sije svoje sjeme po svijetu, Rebeca koja jede zemlju, obdareni Jose Arcadio koji bježi sa Ciganima, ljepotica Remedios koja uzlazi na nebo, i sva sila likova koji se jednako zovu čine ovaj roman najneobičnijim zapisom 20. stoljeća. Vrijeme i događaji koji se vrte u krug tema su koja se ponavlja na stranicama romana zbog kojeg je skovan pojam magični realizam. Duhovi koje svi likovi viđaju, tetke koje se upuštaju u strastvene veze s nećacima, ljubavnice koje braća dijele - sve su to, za likove, prirodne pojave, dok su led i željeznica čuda nad kojima vrijedi razrogačiti oči. Marquez nije volio upletati magiju u živote svojih likova, za njega je život u Macondu realan i stvarniji no život u bilo kojem mjestu na svijetu. To i jest tajna njegovog zanata i njegove popularnosti - njegove su riječi čarobni sag koji nas može odvesti u novi svijet zbog kojeg ćemo sasvim smetnuti uma ovaj u kojem živimo, a čiji će nam se likovi još dugo vrtjeti po mislima.

"Svesrdno tražeći rješenje zagonetke, pročeprkao je tako duboko po njezinim osjećajima da je, tražeći korist, našao ljubav; trseći se da ga ona voli, shvatio je da on voli nju. Petra Cotes ga je pak voljela sve više što je ćutjela njegovu privrženost, te je na kraju u jeseni života iznova povjerovala u mladenačku oraznovjericu da je siromaštvo hrana ljubavi. Oboje se tada s negodovanjen prisjećalo razuzdanog bančenja, bezobraznog bogatstva i bezočnog bluda, žaleći što je toliko života moralo proteći da pronađu raj zajedničke samoće. Ludo zaljubljeni nakon svih tih godina jalova sudioništva, naslađivali su se čudom ljubavi, jednako jake za stolom i u krevetu, dosegavši takvu sreću da su u dubokoj starosti još uvijek gukali kao golupčići i koškali se kao psi."