Preskoči na glavni sadržaj

Summertime, and the livin' is easy

Summertime, and the livin' is easy. Fish are jumpin' and the cotton is hiiiiiigh. Već čujete zvuk, je li tako? Gershwin je savršeno ulovio taj trenutak - ljetni dan na jugu Amerike, ondje gdje crnkinje pjevaju dok beru pamuk, pjevaju dok peku najsočnije pite s jabukama, pjevuše dok prave limunadu, onu najslađu. Štošta se promijenilo od 1934., kada je skladana slavna Summertime, i štošta se promijenilo od 1960., kada je Harper Lee, nakon dugogodišnjeg rada na njoj, izdala svoju Pticu. No, jug Amerike je ostao isti - barem u njenim knjigama. Majstorica je za taj neponovljivi the-south-state-of-mind - bila i ostat će, a već on mi bi bio dovoljan motiv za čitati razvikanu Idi, postavi stražara.

 

Svi ste čuli priču. Sirota Nelle došla je 1957. kod Taya Hohoffa, urednika J.B. Lippincott Companyja s nacrtom romana kojeg danas znamo kao Idi, postavi stražara (izdanog lani!), a on je u njoj prepoznao iskru i dao joj najbolji savjet koji je mogao - da svoj prvi roman temelji na liku djevojčice Scout, koja u digresijama progovara u nacrtu romana. Njene dječje anegdote bile su najbolji dio nacrta i hvala Bogu, Nelle je poslušala Tayev savjet i svojom Pticom rugalicom osvojila Pulitzera i postala klasik američke književnosti - e, taj čovjek je stvarno znao svoj posao! Prvotni nacrt ostao je u nekoj ladici sve do lani, kada ga je pronašla njena odvjetnica, te je objavljen pod čudnim okolnostima, dok je sirota Nelle već bila toliko otuđena od svijeta i toliko stara i senilna da mnogi sumnjaju u njen pristanak na objavu romana. 

 "Kladim se da znam što ti je."
"Što?"
"Imaš prokletstvo. Evino prokletstvo. Da Eva nije pojela jabuki, ne bismo to imale. Je l' ti loše?"
"Nije", reče Jean Louise, u sebi proklinjujući Evu.
"Otkud znaš?"
"Hodaš k'o da si jahala riđu kobilu", reče Ada Belle. "Naviknut ćeš se. Ja to imam već godinama."
"Nikad se neću naviknuti."

Tko god voli Pticu rugalicu, imat će velika očekivanja od ove knjige, u to budite sigurni. I tko god voli Nelle, imat će grižnju savjeti što ju je, s obzirom da je vrlo vjerojatno ona htjela da knjiga ostane nepoznanica ostatku svijeta, pročitao. Ipak, za sve knjiške moljce ova je knjiga prava poslastica!

Glavni lik romana je odrasla Scout koja se vraća u rodni kraj i otkriva da se sve promijenilo otkad je otišla u New York biti građankom svijeta. Centar njenog zanimanja je očev pripravnik Hank Clinton, njen suputnik u otkrivanju drugačijeg Maycomba - onog u kojem vladaju predrasude više nego ikada ranije. Da se razumijemo, i dalje su sjećanje djevojčice Scout najmoćniji dio romana, jer divan je taj glasić djeteta koje vjeruje u ideale. No, otkrivanje čovječnijeg Atticusa ono je što ovu knjigu čini posebnom. Svi mi koji smo ga voljeli kao savršenog oca, voljet ćemo ga još više u trenutku kad otkrijemo njegove slabosti - u kojima, naposljetku, leži njegova snaga, i njegova mudrost. Zato, nemojte ne voljeti odraslu Scout koje je pomalo drama queen i koja oca diže u nebesa -  napokon je odrasla, ali, ipak, ne u tolikoj mjeri da bi zaboravila sve ono što joj je važno, i u što vjeruje - zapravo, tek toliko da njen buntovni, ali i dosljedni stav dobije još više na težini.

"... I onda si je ti, gospođice rođena s vlastitom savješću, negdje na svojem putu poput priljepka zakvačila na očevu. Kad si narasla i postala tako odrasla da se više ni sama nisi poznavala, pobrkala si svojeg oca s Bogom. Nisi ga vidjela kao čovjeka s ljudskim srcem i ljudskim manama. Priznajem ti da je to možda teško vidjeti jer tako rijetko griješi, ali ipak pogriješi, kao i svi mi. Bila si emotivno zakinuta kad si se držala njega, dobivala od njega odgovore, vjerujući da će tvoji zaključci uvijek biti kao i njegovi."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e