Preskoči na glavni sadržaj

Summertime, and the livin' is easy

Summertime, and the livin' is easy. Fish are jumpin' and the cotton is hiiiiiigh. Već čujete zvuk, je li tako? Gershwin je savršeno ulovio taj trenutak - ljetni dan na jugu Amerike, ondje gdje crnkinje pjevaju dok beru pamuk, pjevaju dok peku najsočnije pite s jabukama, pjevuše dok prave limunadu, onu najslađu. Štošta se promijenilo od 1934., kada je skladana slavna Summertime, i štošta se promijenilo od 1960., kada je Harper Lee, nakon dugogodišnjeg rada na njoj, izdala svoju Pticu. No, jug Amerike je ostao isti - barem u njenim knjigama. Majstorica je za taj neponovljivi the-south-state-of-mind - bila i ostat će, a već on mi bi bio dovoljan motiv za čitati razvikanu Idi, postavi stražara.

 

Svi ste čuli priču. Sirota Nelle došla je 1957. kod Taya Hohoffa, urednika J.B. Lippincott Companyja s nacrtom romana kojeg danas znamo kao Idi, postavi stražara (izdanog lani!), a on je u njoj prepoznao iskru i dao joj najbolji savjet koji je mogao - da svoj prvi roman temelji na liku djevojčice Scout, koja u digresijama progovara u nacrtu romana. Njene dječje anegdote bile su najbolji dio nacrta i hvala Bogu, Nelle je poslušala Tayev savjet i svojom Pticom rugalicom osvojila Pulitzera i postala klasik američke književnosti - e, taj čovjek je stvarno znao svoj posao! Prvotni nacrt ostao je u nekoj ladici sve do lani, kada ga je pronašla njena odvjetnica, te je objavljen pod čudnim okolnostima, dok je sirota Nelle već bila toliko otuđena od svijeta i toliko stara i senilna da mnogi sumnjaju u njen pristanak na objavu romana. 

 "Kladim se da znam što ti je."
"Što?"
"Imaš prokletstvo. Evino prokletstvo. Da Eva nije pojela jabuki, ne bismo to imale. Je l' ti loše?"
"Nije", reče Jean Louise, u sebi proklinjujući Evu.
"Otkud znaš?"
"Hodaš k'o da si jahala riđu kobilu", reče Ada Belle. "Naviknut ćeš se. Ja to imam već godinama."
"Nikad se neću naviknuti."

Tko god voli Pticu rugalicu, imat će velika očekivanja od ove knjige, u to budite sigurni. I tko god voli Nelle, imat će grižnju savjeti što ju je, s obzirom da je vrlo vjerojatno ona htjela da knjiga ostane nepoznanica ostatku svijeta, pročitao. Ipak, za sve knjiške moljce ova je knjiga prava poslastica!

Glavni lik romana je odrasla Scout koja se vraća u rodni kraj i otkriva da se sve promijenilo otkad je otišla u New York biti građankom svijeta. Centar njenog zanimanja je očev pripravnik Hank Clinton, njen suputnik u otkrivanju drugačijeg Maycomba - onog u kojem vladaju predrasude više nego ikada ranije. Da se razumijemo, i dalje su sjećanje djevojčice Scout najmoćniji dio romana, jer divan je taj glasić djeteta koje vjeruje u ideale. No, otkrivanje čovječnijeg Atticusa ono je što ovu knjigu čini posebnom. Svi mi koji smo ga voljeli kao savršenog oca, voljet ćemo ga još više u trenutku kad otkrijemo njegove slabosti - u kojima, naposljetku, leži njegova snaga, i njegova mudrost. Zato, nemojte ne voljeti odraslu Scout koje je pomalo drama queen i koja oca diže u nebesa -  napokon je odrasla, ali, ipak, ne u tolikoj mjeri da bi zaboravila sve ono što joj je važno, i u što vjeruje - zapravo, tek toliko da njen buntovni, ali i dosljedni stav dobije još više na težini.

"... I onda si je ti, gospođice rođena s vlastitom savješću, negdje na svojem putu poput priljepka zakvačila na očevu. Kad si narasla i postala tako odrasla da se više ni sama nisi poznavala, pobrkala si svojeg oca s Bogom. Nisi ga vidjela kao čovjeka s ljudskim srcem i ljudskim manama. Priznajem ti da je to možda teško vidjeti jer tako rijetko griješi, ali ipak pogriješi, kao i svi mi. Bila si emotivno zakinuta kad si se držala njega, dobivala od njega odgovore, vjerujući da će tvoji zaključci uvijek biti kao i njegovi."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...