Preskoči na glavni sadržaj

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih?

Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature, ako je suditi po listama na kojima se nalaze autori engleskog govornog područja (dakle, moja zona ugode), devedesete su bile desetljeće epskih romana i obiteljskih saga po kojima su snimani filmski blockbusteri koji su nam lomili srca. Jedan od tih romana je i "Čovjek koji je šaptao konjima" Nicholasa Evansa - knjiga o kojoj su 1995. svi pričali, knjiga kraj koje sam prošla u knjižnici stotinu puta i koju nisam uzela u ruke.


Nicholas Evans bio je britanski novinar koji se bavio uglavnom televizijskom produkcijom. Odustavši od ideje za pisanjem vlastitog scenarija, napisao je ovaj debitantski roman koji se prodao u 15 milijuna primjeraka i koji se redovito nalazi na listama romana koji su ljudima prirasli k srcu. Redatelj Robert Redford 1998. roman je adaptirao za film i glumio u njemu, zajedno s Kristin Scott Thomas, Samom Neillom i mlađahnom Scarlett Johansson.


"Ah, je li to onaj film s Robertom Redfordom?" uzdahnula je knjižničarka kad sam došla po knjigu koju su izvadili iz naftalina knjižnice za mene. "Dobre stare priče", dodala je. Da! Baš to mi treba! Dobra stara priča, pomislila sam sa smiješkom. No, već na 20. stranici smiješak mi je sišao s lica.



Priča započinje jutrom trinaestogodišnje Grace Maclean koja je noć prije stigla s ocem u Chatham iz New Yorka. Njezin otac Robert, odvjetnik je ležernog stava, a majka Annie ambiciozna urednica prestižnog časopisa koju je posao zadržao duže u gradu. To jutro, Grace odlazi na jahanje s prijateljicom Judith, a prizori bezbrižnog druženja u šumi prekrivenoj prvim snijegom izmjenjuju se s prizorima vozača kamiona, Waynea P. Tannera, kojeg umara život na cesti pa vozi bez zimske opreme prečacima do mjesta isporuke robe, maštajući o tome da provodi više vremena s obitelji. Moram reći, tragičnu sudbinu namijenio je djevojčicama taj Nicholas Evans - prizor užasnog sraza dvaju konja s jahačicama i kamiona vješto je napisan - taj je dio priče na papiru moćniji negoli na ekranu.


"Ušao je dok je prala zube. Bio je odjeven u svoju englesku pidžamu na pruge i smiješio joj se u zrcalo. Annie ispljune kaladont i isplahne usta.
"Moraš prestati s tim plakanjem", reče ona ne pogledavši ga.
"Molim?"
"Vidjela sam te, kad je pala. Moraš prestati osjećati sažaljenje za nju. Sažaljenje joj uopće neće pomoći."
On je stajao i gledao u nju i kad se okrenula da se vrati u spavaću sobu, pogledi im se sretnu. Mrštio se i odmahivao glavom.
"Nevjerojatna si, Annie."
"Hvala."


Dok se njihova kćer bori za život, Annie i Robert razmišljaju - on se prisjeća dana kad je Grace rođena, a Annie preispituje svoj odnos s kćerkom. Iako je smatrala da imaju korektan odnos, Grace bi se uvijek najprije obratila ocu, a Anniene "riječi izrečene s namjerom da budu majčinski savjeti sve su češće bile osuđene da ih se shvati kao kritiku". Nakon povratka iz bolnice, i Grace i njezin istraumatizirani konj sahnu. Dok Grace svoju tugu i svoj bijes krije, pobješnjelom Pilgrimu gotovo nitko se ne može približiti, a da ne zadobije ozbiljne tjelesne povrede. Netko mora zadržati prisebnost pa Annie uzima uzde u svoje ruke i, uvjerena da je život nesretnog konja isprepleten sa životom njezine kćeri, pronalazi Toma Bookera kojeg nazivaju Šaptačem konjima. On savjetuje vlasnike konja i nosi jaknu sa nitnama (i garant pije pivo bez pjene). Nije ni čudo da ga je Robert Redford poželio utjeloviti - Tom Booker ultimativni je kauboj, a kauboji nikad ne izlaze iz mode (pitajte Beyonce!). Jedini je problem što Pilgrim nije jedini kojem će Tom Booker šaptati u uho.

 

Iako su se neki čitatelji na Goodreadsu zgražali nad predvidljivom romansom koja se odvila između žene zmaja iz grada i stamenog kauboja iz Montane, ja sam joj prišla otvorena srca zbog traume koja je temelj, i povod priči. Mogla sam razumjeti likove i njihove potrebe - neutješni Robert nije imao snage za rušenje Annienih zidova, Annie je zgrčeno glumila odvažnost, a Tom je bio usamljen do boli i predaja trenutku je bila jedino što je imao. Evansovo pripovijedanje jest ležerno, i da, on odveć romantizira neprihvatljive obrasce ponašanja, ali dodiruje stvarne probleme, a to je neiskreni život supružnika, koji godinama kriju jedno od drugoga svoje najveće boli, strahove i želje - a koji ih u trenutku tragedije paralizira. Rekla bih da je odnos Roberta i Annie ipak u romanu uvjerljivije napisan negoli je prikazan u filmu u kojem je naglasak stavljen na odnos Annie i Toma. Evans opisima divljih krda, maglovitih planinskih vrhunaca i snenih jutara na ranču podsjeća da muškarac umije ukrotiti divlju ženu tek nježnošću, ali da u partnerskom odnosu nema dominacije - muškarac i žena trebali bi se kretati usklađeno, "u ritmu jedno drugoga, slijediti osjećaj" (ovdje filmski soundtrack dolazi do izražaja). Svidjela mi se ranjivost muškaraca u ovom romanu i smjelost žena - uloge su pomalo izmijenjene, a fiktivna predvidljivost ovaj put me tješila. Evans je pričom o suživotu s prirodom uspio pokazati da suočavanje izranjavane životinje s ponorom može dovesti do izlječenja iliti da dobra priča iz devedesetih mora imati neku vrstu happy enda. Ukratko, ako ste obožavatelj "Mostova okruga Madison" (ja nisam - blago rečeno - ali nema veze), voljet ćete i "Čovjeka koji je šaptao konjima", pogotovo u filmskoj verziji koja je kemijom glavnih likova (i alternativnim krajem) nadomjestila svaki melodramatični moment ljubića kojeg je skovao Nicholas Evans (zanimljivo, čini se da je riječima puno teže prikazati dodir ili pogled, a da se ne pretvore u otrcani klišej!).


"Pa kakva je razlika između ta dva života? Jedan se, činilo se Annie, sastoji od obveza, a drugi od mogućnosti. Otud, vjerojatno, osjećaj stvarnosti. Jer obveze su opipljive, temeljito ukorijenjene u uzajamnim djelima; mogućnosti su, s druge strane, opsjene, prolazne i nevažne, čak i opasne. A s godinama, kako čovjek odrasta i postaje pametniji, to shvaća i zatvara vrata mogućnostima. Tako je bolje. Naravno da jest."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta